Dvije temeljne odrednice rada Haaškog suda

Detalji

Objavljeno: Petak, 22 Prosinac 2017 13:05

fShare

Tweet

Kako primjerice objasniti da u „međunarodnom“ sudu od 17 tužitelja njih 10 dolazi iz Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, uz još pokojeg s Malte, iz Zimbabvea i još pokoje britanske kolonije?

Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju izbrojio je svoje posljednje dane i to je za Hrvatsku najbolja Haagvijest, bolje reći jedina dobra kada je ovaj sud u pitanju. Mediji su bili puni ocjena rada tog suda, a prevladavajuća je ocjena, koja se želi nametnuti, bila ona da je „Haaški sud ispunio svoju misiju pokazavši da niti jedan zločin ne smije ostati nekažnjen“.

Istina je, naravno, daleko od te ocjene. I bez tog Suda svatko zna da je bilo zločina. I posve je jasno da se u Haagu sudilo i presuđivalo za određene zločine, izabrane s jasnim političkim ciljem.

Kako primjerice objasniti da u „međunarodnom“ sudu od 17 tužitelja njih 10 dolazi iz Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, uz još pokojeg s Malte, iz Zimbabvea i još pokoje britanske kolonije?

Stvari su zapravo u svojoj srži vrlo jednostavne, kako to pokazuje sljedeći slučaj.

Rasizam suda

Sjetimo se kanadskog časnika iz redova Unprofor-a, koji je na suđenju hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku pod zakletvom tvrdio da je vlastitim očima vidio razmjere razaranja Gračaca „neselektivnim granatiranjem“. Obrana je dokazala da je dotični časnik zaista dan nakon oslobađanja Gračaca bio u Gračacu, ali da je tamo bio manje od 5 minuta, noću, i da uopće nije niti izvirio iz oklopnog vozila. Obrana je dakle dokazala da je kanadski časnik kao svjedok pod zakletvom lagao.

Taj časnik nije snosio nikakve sudske posljedice zbog pokušaja krivokletstva. Zanima nas da li bi tako nekažnjeno prošao svjedok koji bi pod zakletvom lagao u bilo kojoj parnici pred nekim zapadnim sudom? Naravno da ne bi, budući da tamošnje sudstvo zna da bi nekažnjavanje lažnog svjedočenja pod zakletvom dovelo do kaosa u sudstvu.

No, kad se na haaškim suđenjima dokazano lažno svjedočilo, a daleko od toga da je opisani slučaj bio jedini, onda je to u redu, i naširoko se hvali Haaški sud i njegovo postojanje i dosezi.

Spomenimo također i nekontrolirano rastezljivi koncepti suđenja prema „objektivnoj odgovornosti“, kako se ne sudi niti na jednom drugom sudu u svijetu. No, ni tu nema problema, budući da se tu sudi nekakvim „balkanskim“ plemenima, a ne zapadnim građanima. Ovaj aspekt nije spomenuo također nitko od političara. Međutim, za to postoji odgovarajuća riječ: rasizam*. Zašto rasizam? Zbog toga što se iz ovakvih dvojnih mjerila i sudske prakse može jedino zaključiti kako su ljudi na Haaškom sudu razlikovani po svojem podrijetlu. Pa su se na njih primjenjivala pravila koja se ne primjenjuju i nikad ne će na građane koji dolaze iz drugih, odnosno zapadnih zemalja.

Politički sud

Već spomenuti slučaj kanadskog časnika zorno dokazuje i drugu važnu odrednicu Haaškog suda, a to je ona da se  Crnoradi o temeljno političkom sudu. Naime, svatko se može zapitati zbog čega je taj kanadski časnik lažno svjedočio teško optužujući hrvatske generale i Hrvatsku? Naravno da ne u obzir ne može doći zaborav, zabuna, sinkopa, ili nešto slično, posve je jasno da mu je netko rekao da tako svjedoči, ili, da mu je netko to naredio. A takvo lažno svjedočenje može biti motivirano jedino iz političkih razloga.

Posve nam je jasno da niti jedan hrvatski političar ne će javno izreći te dvije očite činjenice o Haaškom sudu, da su u njegov rad bili duboko ukorijenjeni rasizam kako smo ga ovdje objasnili i međunarodni dnevnopolitički interesi.

No, nisu nikako trebali i smjeli govoriti kako „Hrvatska poštuje presudu Suda“. Mogli su jednostavno diplomatski reći: „Hrvatska je primila na znanje presudu Suda“.

Mnogi bi se Hrvati tada, vjerujemo, bar malo bolje osjećali, posebice oni kojima su bližnji stradali u zločinima kojima se taj Sud nije želio baviti, od ruke ili po naredbama onih koji uopće nisu zanimali Haaški sud.

D. Lovrić/hkv.hr

• Prethodno
• Sljedeće