Šarić: Nemamo svoju Hrvatsku i nije naša sve dok vampiru zvanom ‘antifašizam’ ne zabijemo kolac u srce
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 26 Lipanj 2026 13:09
Osim vojske, sterilizirana je i diplomacija koja je danas tek ispostava briselskih aparatčika. Narod, s pamćenjem zlatne ribice, tek deset godina od silaska komunista s vlasti opet ih je izabrao! Na čelo vojske došao je krivokletnik i elementarna nepogoda Stipe Mesić, nekada ustaša, a u tranziciji prema partizanu bavio se čekovima.
„Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”, rekao je u svom poznatom govoru prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nakon međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. godine. I dok smo 1990-ih zbilja mogli reći da smo imali svoju Hrvatsku, kada je gotovo nitko drugi na svijetu nije želio vidjeti na karti, bojim se da je saborska luda Dalija Orešković u pravu – Hrvatska je danas partizanska, htjeli mi to priznati ili ne.
Jednim dijelom krivicu za to snosi i sam Tuđman jer nije imao hrabrosti provesti lustraciju, nije zaštitio HDZ, koji je bio općenarodni pokret, od komunista koji su bacali crvene knjižice ekspresno se prilagođavajući novim prilikama i nikada nije pristao na to da se modernu i demokratsku Hrvatsku u potpunosti oslobodi od komunističke mitomanije i partizanske prošlosti koja je u svojoj naravi bila antihrvatska, antikatolička i antidemokratska. Hrvati u partizanskom pokretu bili su zavedeni i prevareni. Zato su Bobetko i Tuđman 1991. ratovali protiv JNA, profesore Tvrtko! Da, i Tuđman je bio partizan i komunist, ali do kraja života ipak je završio sa šahovnicom na čelu i ratovao protiv JNA – Titove vojske koja je nekada bila i njegova vojska. Bio je i bl. Alojzije Stepinac u redovima srpske vojske pa danas o njemu ne govorimo kao o velikosrpskom ideologu.
S Tuđmanovim odlaskom počinje totalna dekonstrukcija regionalne i ponosne pobjedničke sile
Drugim dijelom krivicu za to snose svi oni koji su u modernoj Republici Hrvatskoj igrali ulogu „domaćih izdajnika i suradnika okupatora“, da se tako izrazim. Oni koji su prostituirali Hrvatsku za strane interese, prodavali naše generale za Judine škude, desetkovali Hrvatsku vojsku i bespogovorno izvršavali sve naloge iz Bruxellesa koji je zamijenio Beograd. Beč više niti ne izgleda tako loše kao 1871., zar ne?
Žuti, zeleni i crveni vragovi uhvatili su svojim kandžama Hrvatsku još 1990-ih dok se ratovalo i pokapalo mladiće. Tuđman je tu petu kolonu dobro detektirao no nije mogao živjeti 120 godina. S njegovim odlaskom počinje totalna dekonstrukcija regionalne i ponosne pobjedničke sile u ovom dijelu Europe.
Osim vojske, sterilizirana je i diplomacija koja je danas tek ispostava briselskih aparatčika. Narod, s pamćenjem zlatne ribice, tek deset godina od silaska komunista s vlasti opet ih je izabrao! Na čelo vojske došao je krivokletnik i elementarna nepogoda Stipe Mesić, nekada ustaša, a u tranziciji prema partizanu bavio se čekovima. Provjerio sam, smijem Mesića nazvati tako kako sam ga nazvao. Vrhovni sud to je dopustio Miri Bulju pa onda valjda smijem i ja? Komunist Ivica Račan, koji je pao na testu povijesti početkom 1990-ih, uveo je Hrvatsku u 21. stoljeće ili bolje rečeno zakočio ju i pokušao vratiti koliko god ide u 80-te. Te “zlatne” 80-e za kojima pate oni kojima se Hrvatska nažalost dogodila…
Nikako da ‘antifašizam’ bacimo na smetlište povijesti
Nakon Račana stigao je Sanader i tek su onda krenule one najteže izdaje i poniženja za Hrvatsku. Nakon korupcijskih afera, srebrnih BMW-a i šurovanja s onom „babom što joj ne znamo ni spol“, repao je nekada Shorty, eto nam partizana Zorana Milanovića i vojske redikula kolokvijalno zvanih hajdaši i dončići. Nakon reformiranih komunista opet komunisti. I kako vrijeme prolazi, a mi se približavamo sredini 21. stoljeća, jedna je konstanta koje se nikako riješiti i baciti je na smetlište povijesti, pored groba Josifa Staljina – antifašizam. Floskula, isprazan pojam, prazni označitelj, maska za totalitarizam, parodija, nakarada, opišite ga kako god hoćete.
U Zagrebu je vlast preuzela zelena partizanija, čudan spoj nastao u Soroševom laboratoriju. Mašu LGBT zastavama i vrište za Palestinu. Gledaju u budućnost, ali istovremeno ne skreću pogled s 1945. godine. Trnjanski kresovi, partizanski koncert usred Zagreba, sovjetske zastave, neprestani apeli da se zločincu Titu vrati trg… Gdje mi to živimo?
Krivnjom Tuđmana imamo i taj nakaradni praznik „Dan antifašističke borbe“. Nikakav partizanski odred nije osnovan u šumi Brezovici. To je datum kada je Hitler napao Sovjetski savez, a Staljin zavapio svim komunistima da mu pomognu. Tog je datuma Tito prestao biti Hitlerov saveznik. Prije tog datuma ustaše i komunisti su relativno mirno živjeli u NDH.
Drakulić je znala pisati, a Hitler slikati
Što je rezultat tzv. „antifašističke borbe“? Evo odgovora: komunistička i totalitarna Jugoslavija s glavnim gradom Beogradom. Oslobođenje? Vjerujem da je mnogima metak u potiljak bilo pravo oslobođenje ako je alternativa bila da tamnicom naroda vladaju šumski razbojnici i preobučeni četnici. Taj praznik jednostavno treba ukinuti i konačno demistificirati sve te laži i obmane koje vezujemo uz komunistički partizanski pokret. Taj pridjev „komunistički“ prozirno se izbjegava iako je komunizam srce tzv. „antifašističkog ustanka“ koji je završio u najvećem pokolju Hrvata ikad zabilježenom u povijesti.
Zašto HDZ ne ukine taj praznik? Osim što u njemu glavnu riječ vode plavi komunisti i djeca bivših jugoslavenskih dužnosnika, ta se okaljana stranka ujedno i boji antihrvatske medijske mašinerije i duboke države spremne oklevetati Hrvatsku u svijetu kao što nije mogla niti Slavenka Drakulić u najboljim danima. Panegirike koje o ovoj klevetnici i feminističkoj tragediji od žene slušamo savršen su primjer da mi svoju Hrvatsku nemamo! Slavenka Drakulić napustila je Hrvatsku u najtežim trenucima i u svijetu o njoj širila najgnjusnije laži, a sada ju moramo poštovati zbog čega točno? Znala je pisati? Pa i Hitler je znao slikati!
Nemamo Hrvatsku…
Koji mjesec ranije, domaće „drakule“ su u Kumrovcu imale komunistički pir za krvavog bravara, a policija, navodno naša, nije vidjela niti jedan prekršaj protiv javnog reda i mira. Istovremeno, oznaka HOS-a i pozdrav „Za dom spremni“, pod kojim se branila Hrvatska od vukovarskog Sajmišta do Srđa iznad Dubrobnika, a čemu najbolje svjedoči mrtvo tijelo Žarka Manjkasa Crvenkape pronađeno prije pet godina, razlog su za progon i maltretiranje građana. U slobodnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi! Znakovlje zakonite postrojbe iz obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata je sporno i istovjetno Hitlerovom „Sieg Heil“? Govore to kandidati za ustavne suce, a izabrat će ih jedno srce i jedna duša: HDZ i SDP sa svojim priljepcima. Pa neka mi netko kaže da mi imamo Hrvatsku…
Danas je 25. lipanj, dan neovisnosti Republike Hrvatske, a mi se još uvijek trujemo „antifašizmom“ i evo vidim jednu „drakulu“ kako opet zaziva „Trg maršala Tita“. Zoran Pusić u lustriranoj Hrvatskoj mogao bi biti tek matematičar na fakultetu, a ne javnim novcem dobro podmazan politički komesar Partije koja je navodno nestala. Njegov totalitarizam koji se očituje u glorifikaciji zločinačkog režima i pokreta koji je izjednačen s fašizmom i nacizmom zdušno prate gotovo svi mediji u Hrvatskoj – koji također nisu naši. Nemamo Hrvatsku.
Financiramo neprijateljsku državnu crkvu… Nemamo Hrvatsku!
Naša nije niti Hrvatska radio-televizija koja je klečala pred klevetnicom i jugoslavenskom književnicom Slavenkom Drakulić. U ponedjeljak smo na HRT-u čitav dan u svim dnevnicima slušali jugoslavensku propagandu o 22. lipnju iako povjesničari, osim istoričara i partizanskog trijumvirata Goldstein-Jakovina-Klasić, godinama već govore da nema nikakvog dokaza o formiranju bilo kakve oružane formacije u šumi Brezovici.
Nemamo svoju televiziju, najmanje pola Sabora živi u alternativnoj stvarnosti u kojoj je temelj države Staljinov antifašizam, nemamo ni kulturnu politiku u svojima rukama koja je zapravo postjugoslavenska i dobro podmazana od strane Plenkovićeve „ljubavnice“ Nine Obuljen Koržinek. Financiramo jugiće u Americi i srpske svadbe, dok se film o hrvatskim logorašima u Dalju ignorira. Novca mora biti za pamflete o „mirotvorcima“ i slične klevetničke uratke i povijesne falsifikate, a branitelji neka se snalaze sa svojim memoarima.
Pupovcu dajemo više novca za njegove medije koji falsificiraju događaje iz Domovinskog rata i pljuju na Hrvatsku vojsku nego što ide u proračun znanstvene institucije koja taj isti rat istražuje i neprestano pobija propagandu Srpskog narodnog vijeća (SNV), a koje paralelno sa svojim agitpropom gradi velikosrpsku infrastrukuturu diljem Hrvatske koja se za potrebe stiha naziva „kulturnim centrima“. Sve to po statutu SNV-a završava u rukama – (veliko)Srpske pravoslavne crkve! Financiramo neprijateljsku državnu crkvu milijunima eura godišnje. Nemamo Hrvatsku…
Vampiru zvanom ‘antifašizam’ davno smo trebali zabiti kolac u srce
Što imamo od Hrvatske? Imamo pune trgove kada su dočeci sportaša, imali smo pola milijuna na Hipodromu i uvijek se veselimo tim slikama, no država, institucije i poluge moći nisu u našim rukama. Imamo narod, ali izgubljen, bez vodstva i neposloženih prioriteta.
Stoga, Tuđmanov citat s početka ovog komentara više ne vrijedi. Nemamo svoju Hrvatsku, nije naša, oteta je, i ne vratimo li ju bit će onakva kakvu ju žele vidjeti pusići i „drakule“. Bit će partizanska, kako kaže Dalija Orešković, odnosno već jest. A ako je partizanska ne može biti Hrvatska. „Antifašizma“ smo se donekle oslobodili 1990-ih, ali umjesto da smo tom vampiru zabili kolac u srce, ostavili smo ga na životu i sada nam siše krv i u drugoj četvrtini 21. stoljeća. Hrvatskom vlada čopor “drakula”, najblaže rečeno. Ljudi poput Slavenke iz Švedske, slike i prilike “antifašista” u hrvatskom kontekstu. Sretan dan neovisnosti svima koji još uvijek žele Hrvatsku!
