Šarić: Javljam se za redistribuciju, gospođo Raukar-Gamulin – i Borić!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Ožujak 2026 11:06
Kako izgleda redistribucija bogatstva u glavama ljudi koji pale Trnjanske kresove i stišću šakice na spomen bogatog i moćnog Tita koji je privatizirao čitavu državu vozeći se u Rolls-Royceu, ploveći svijetom na Galebu i dovodeći egzotične životinje na Brijune?
„Mi ćemo građanima osigurati dostojan život i imamo hrabrost i odlučnost da se moć i bogatstvo redistribuiraju u korist većine”, izjavila je Sandra Benčić i uskomešala političku scenu u Hrvatskoj. Kako izgleda redistribucija bogatstva u glavama ljudi koji pale Trnjanske kresove i stišću šakice na spomen bogatog i moćnog Tita koji je privatizirao čitavu državu vozeći se u Rolls-Royceu, ploveći svijetom na Galebu i dovodeći egzotične životinje na Brijune? Ideološki i biološki preci članova Možemo „redistribuirali“ su bogatstvo na sljedeći način: nema vlasnika, imam stan. No, ja neću biti tako radikalan, a vjerujem da nije ni pravnica Sandra Benčić. Stoga predlažem možemosima da mi uskoče u pomoć i redistribuiraju nešto svojeg kapitala i svojih nekretnina.
Naime, ja nemam ništa, barem zasad, ni stan ni kuću ni dionicu ni zemlju ni šumu. Supruga i ja živimo u unajmljenom stanu, a posjedujemo samo jednu pokretninu i nešto ušteđevine. Ali, znam tko ima i tko je spreman dijeliti svoje bogatstvo! To su sigurno kapitalistice Urša Raukar-Gamulin i Rada Borić čije sam imovinske kartice imao prilike čitati i pitati se gdje im je kraj?
Svatko mora imati pravo uživati plodove svog rada te stjecati bogatstvo za svoju obitelj
Tek toliko da se razumijemo, ja se izrazito protivim „redistribuciji“, odnosno otimačini i pljački koju su provodili ideološki preci i idoli članova Možemo. Protivim se progresivnom oporezivanju, besmislenim nametima i trošarinama te svim posezanjima države u privatne džepove koji prelaze razumnu granicu. Kada bi se mene pitalo, postojao bi samo jedan univerzalan porez od 10 posto, a barem 50.000 ljudi u javnom sektoru bi ostalo bez posla i tako bilo usmjereno na tržište. No tko mene išta pita…
Svatko je odgovoran za sebe i mora imati pravo uživati plodove svog rada te stjecati bogatstvo za svoju obitelj. Moj novac je isključivo moj novac, odnosno novac moje obitelji, bez obzira na to radilo se o 2.000 eura, 20.000 eura ili dvije milijarde eura. Prema kršćanskim načelima ili kojima se god tko vodio, svatko mora imati pravo odlučivati što će sa svojom imovinom i svojim novcem.
Kada se već možemosi nude, rado ću prihvatiti poklon
Smatram da državu ne bi trebalo brinuti niti zanimati imam li jednu, dvije ili 17 kuća ili 812 stanova, ako su kupljeni i stečeni na legalan način. Ekonomske slobode i slobodno tržište su mi na drugom, ali izrazito važnom mjestu kada promatram političku scenu u Hrvatskoj, nakon morala i vrijednosti koje zastupam. Već sam pitao u jednom komentaru tko će mi od političara smanjiti porez i skinuti mi državu s grbače koja se triput naplati na jednoj kavi koju popijem, odnosno uzme 40-50 posto od 2 eura?
U ekonomskom smislu sam vrlo liberalan i zastupam načelo meritokracije: svakome prema zaslugama. To što ja trenutačno nemam stan ili kuću ne znači da mi ih netko tko ima „viška“ mora dati. Međutim, kada se već možemosi nude, rado ću prihvatiti poklon! Ako osoba nije motivirana puščanom cijevi na zatiljku, već dobrom voljom i željom pomagati drugima, spreman sam preuzeti ključeve stana u vlasništvu Urše ili koju dionicu Rade koja gomila kapital od kojeg bi se ljenivcu i besposličaru Karlu Marxu zapušilo iz ušiju.
Raukar-Gamulin nikada nije imenovala svoje pljačkaše
Urša, potomak Ivana Kukuljevića Sakcinskog i najbogatija „možemovka“, osjetila je na svojoj koži kako se “redistribuira” imovina, više njezini preci nego ona sama koja je rođena u pravedno redistribuiranoj Jugoslaviji. No, čim je došla demokracija, Urša je zatražila povrat imovine koja je „redistribuirana“. U medijima se pravdala kako to ne bi učinila da se nije uplašila da bi joj država pod kontrolom HDZ-a sjela na imovinu. Moš mislit! To su priče za male možemovce! Urša kao i svaki drugi stanovnik ove Zemlje ima urođeni osjećaj prava na privatno vlasništvo.
Zanimljivo je i kako u intervjuima medijima oko svog vlasništva i predaka nikada nije imenovala pljačkaše. Tko joj je oteo imovinu? Izgleda da iz njezinih usta to nikada nećemo čuti. Netko nekada u nekom vremenu… idemo zapaliti kresove!
Raukar-Gamulin je uvjereni kapitalist!
Što Urša ima od nekretnina i što može redistribuirati? Ima kuću od 201 kvadrata. Što će joj toliko? Njoj i suprugu dovoljno je 60-70, a u ostatak kuće može smjestiti one koji nemaju, najbolje migrante, ispričavam se, ljude u pokretu s Globalnog juga. Sva ostala imovina, s obzirom da većina Hrvata nema više od jedne nekretnine, mora ići na redistribuciju. Prijavljujem se na stan u Zagrebu veličine 60 kvadrata. Poslovni prostor od 22 kvadrata Urša može dati besplatno na korištenje nekom samoupravnom poduzeću.
Naša glumica i kulturnjakinja posjeduje i šume! Sramota, zar šume? Što kaže zeleno-lijeva stranka na to? Šume su javno dobro, nisu li? Nadalje, ima i kuću veličine 623 kvadrata koju je stekla nasljedstvom. Što će joj to? Idemo u redistribuciju! Ovdje stane barem 50 stranih radnika, ali bez naplate jer što će Urši dodatan prihod ako ima već veliku saborsku plaću? Idemo dalje, u Jelsi Urša ima i vikendicu sa zemljištem od 772 kvadrata. I ondje ima šumu… pa to su posjedi kao oni velikaških obitelji u srednjem vijeku.
Pa ima još jedan stan u Zagrebu i još jedan poslovni prostor, a ima i štednju od nekoliko desetaka tisuća eura. Sve to može Urša redistribuirati, ali to ne čini. Zato što je uvjereni kapitalist!
Kapitalistica Rada gomila dionice i udjele u fondovima
Što ima također uvjerena kapitalistica i investitorica Rada Borić? Iza crvene kose i stisnute šake na Petrovoj gori skriva se pravo bogatstvo. Uz veliku plaću, mnogo veću od radnika za koje se zalaže i ništa im od svoje imovine ne redistribuira, ima i dodatne prihode. Kakva glad za stjecanjem bogatstva! Dok se Urša fokusirala na nekretnine, Rada gomila dionice i udjele u fondovima. Posjeduje i dio poslovnog udjela u privatnoj tvrtki svog izvanbračnog partnera. Privatnoj, ne samoupravnoj! Kako je to moguće? Rada Borić? Ne vjerujem, nešto nije u redu s tom imovinskom karticom.
Izvanbračni drug, jer brak je zatvor, ima 10.000 eura ušteđevine i vjerojatno ne planira ništa redistribuirati. Rada ima puno, puno više. Ima 27.000 američkih dolara, gotovo 300.000 eura i 5.000 japanskih jena. Toliko drugova može usrećiti redistribucijom, no to ipak ne čini.
Možemosi su opredijeljeni za kapitalizam i privatno vlasništvo
Gdje god zavirimo u imovinske kartice, visokorangirani možemosi imaju u vlasništvu nekretnine, barem jednu, te mnogo ušteđevine. Iz njihovih kartica iščitavamo jasnu opredijeljenost za kapitalizam i privatno vlasništvo. Dok nas Gordan Bosanac tješi da ne možemo svi posjedovati stan ili kuću, „sređujući“ nam u Europskom parlamentu „priuštivi najam“, on sam posjeduje više nekretnina i zemljišta koje nema namjeru redistribuirati. A obitelj Kekin? Recimo samo da ima vilu u Istri koja nije otvorena za javnost. Privatna je, a bazen smiju koristiti samo oni koji će debelo platiti noćenje.
Sandrin veliki stan
I na kraju, autorica izjave o redistribuciji nedavno je kupila veliki stan u centru grada, kaže bila je dobra cijena i prilika. Uz veliku saborsku plaću koju ne planira dijeliti ni sa kime osim svojim mužem i djecom, prima novac i od najma drugog stana – oko 6.000 eura godišnje. Zašto nije nekome besplatno dala stan na korištenje? Možda nekoj osobi u pokretu? Od roditelja je nedavno dobila 80.000 eura i po svemu sudeći nema nikakvu namjeru “pravedno redistribuirati” taj novac svekolikoj javnosti bez moći i bogatstva. Ona je i dovoljno bogata da može vraćati ratu kredita veću od mnogih plaća u Hrvatskoj.
Novi stan koji je Sandra kupila ima 115 kvadrata. Što će joj toliko? Dovoljno joj je 60-70, a u ostatak može smjestiti azilante ili strane radnike, poput onog šivača iz Bangladeša čije je „pravo“ da se naseli na Globalni sjever vatreno i uz izraženu gestikulaciju branila u Saboru.
I? Hoću li dobiti što? Ako ne ja, hoće li što dobiti članovi Možemo koji nisu bili te sreće da ih na noge podigne višedesetljetno upumpavanje novca poreznih obveznika i kapitalista Georga Sorosa? Benčić, Borić, Kekin, Bosanac, Raukar-Gamulin i ostali članovi centralnog komiteta Možemo mogu barem unutar partije razdijeliti bogatstvo, među svojima.
Redistribucija koju zaziva Benčić je zapravo marksistička pljačka
Uozbiljimo se za kraj. Neće to učiniti zato što su u duši kapitalisti. Bosanac nikada ne bi želio živjeti u unajmljenom stanu, kao ni ostatak ekipe. Ništa od svog bogatstva možemosi neće redistribuirati jer se pozivi na redistribuciju uvijek odnose na one druge koji nisu „naši“.
Socijalistički propali kandidat za američkog predsjednika Bernie Sanders često je pozivao na oporezivanje bogatih, odnosno milijunaša. Kada je stekao nekoliko kuća i nabildao račun preko milijun dolara, promijenio je retoriku i udario na milijardere. Vidite poantu?
Redistribucija, odnosno marksistička pljačka koju je zazvala Benčić, nije pravedna niti prirodna, odnosno kosi se s ljudskom naravi. Zato socijalizam i komunizam nigdje nisu donijeli prosperitet i blagostanje, već 100.000.000 kostura. Ekonomija mora biti prostor slobode sa što manjim uplivom države i političara koji bi „pravedno redistribuirali“. Gdje se god ostvare takvi uvjeti, ljudi žive u materijalnom blagostanju.
Što više država uzima, to je gospodarstvo u lošijem stanju
Nisam ljubomoran na imovinu možemosa, samo želim da iz pozicija moći meni i mojim sugrađanima ne otežavaju da i sami stječemo imovinu i uživamo u plodovima svog rada. Političar u Hrvatskoj trebao bi porezno rasterećivati građane i pustiti poduzetnike i poslovnjake da slobodno i sa što manje birokracije i dalje stvaraju radna mjesta i „gomilaju bogatstvo“. Tako će i više novca završiti u džepovima građana kada se prihodi poslodavca neće „pravedno oporezivati“. Što više država uzima, to je gospodarstvo u lošijem stanju. To su osnove ekonomije koje nisu usvojili kapitalisti iz Možemo.
Država je nikad bogatija, a nama je sve teže. A sada bi ovi na državnim plaćama da nam bude još teže i opet se nađe stotinu tisuća ljudi koji će zaokružiti takvu politiku. Valjda očekuju nešto od „redistribucije“, ali ne i da se redistribuira išta njihovo i od njihovog suviška. Ekonomska politika možemosa temelji se na istim grijesima kao i ona Marxa: pohlepa i zavist. Začinjeno s licemjerjem.
