Aleksandar Vučić opet hoće ‘da ide’ na more?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 19 Ožujak 2026 18:59
U maniri nekog ‘novokomponovanog pozorišta’, kao i obično zaogrnut nevidljivim plaštem retoričko-dramskih pauza, novim izjavama časti nas predsjednik iz komšiluka – Aleksandar Vučić. Ne znam vježba li svoje monodrame pred ogledalom, jer tako uistinu izgleda, ali Vučić izgleda jednostavno voli drame, pa bile i u njegovoj vlastitoj režiji i izvedbi.
No, da ne bi sve ostalo u nekom intimnom ‘pozorištu’, srbijanski predsjednik opet se potrudio pred kamerama destabilizirati mir među svojim građanima, pa i šire. Je li u tome uspio?
Malo “zainteresovan”, malo nije
“Ja na more ne želim da idem. (…) Ja ne želim da idem na more u Hrvatsku. Nisam zainteresovan za more. Ponajmanje za Rovinj, Dubrovnik ili za ne znam šta. Nisam zainteresovan. Neću da idem na more, hoću da idem u Jasenovac.” Rekao je to Aleksandar Vučić novinarima još 2022. godine, kao da ga je netko tjerao na more. Sada čovjek, izgleda, opet mijenja retoriku.
Jer, predsjednik Srbije nikada nije bio u potpunosti ‘nezainteresovan’ za naše sinje more.
Uvjerena sam da se, obzirom na politiku na kojoj je stasao i kojom se i dalje vodi, Aleksandar Vučić nikada nije odrekao želje da dođe, ali i trajno ostane na moru koje pripada hrvatskom teritoriju. Znam, zasigurno mu je teško pomiriti se s činjenicom da dio Jadranskog mora pripada Hrvatskoj.
Iako, i Glina pripada Hrvatskoj. Pa, ipak, komšija Aleksandar ima drukčiju viziju tog grada. Čini se da se san o ‘Velikoj Srbiji’ još uvijek negdje sanja.
“Vi znate da ćete živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće!”, zaorilo je iz grla Aleksandra Vučića u okupiranoj Glini 1995. godine.
Mali video-podsjetnik, da se nikada ne zaboravi.
Aleksandar Vučić u okupiranoj Glini 1995
Vučić čeka imaginarni napad
Najnovije poruke Aleksandra Vučića, u kojima je istaknuo da Srbija posjeduje razorne hipersonične rakete koje služe kao napadačko oružje, jer strahuje od vojnog saveza Hrvatske, Albanije i Kosova te da je moguć njihov napad na Srbiju, mogle bi u kakvom ‘pozorištu’ dobro nasmijati njegovu publiku, da nisu žalosne i opasne.
Vučić potpiruje žar neprijateljstva i u međudržavnim odnosima, ali i među “običnim” ljudima. Kome je to potpirivanje od koristi, osim održavanju vječno žive retorike o “genocidnim Hrvatima”? Pardon, “ustašama”. Koje, eto, svuda i u svemu vidi čak i dio Hrvatskog (!) sabora.
Vučić, dakle, u svom dijelu svemira, kaže da strahuje od vojnog saveza Zagreba, Tirane i Prištine. Tvrdi da je taj savez uperen protiv Beograda i da “samo čekaju veći konflikt u svijetu da napadnu”.
“Pripremamo se za njihov napad”, kaže Aleksandar Vučić.
Korak dalje napravio je i ranijom ozbiljnom optužbom da je Hrvatska izravno sudjelovala u organizaciji studentskih prosvjeda u Srbiji. Ne znam koju to publiku pred sobom Vučić vidi, ali perspektiva iz koje se obraća čini se već pomalo izvanzemaljskom.
Uspomene iz Gline, Dubrovnika…
Aleksandar Vučić skupio je dosad puno uspomena po Hrvatskoj. Još od “čuvenog” govora u okupiranoj Glini, preko glasnog razmišljanja o moru, pa sve do summita u Dubrovniku 2024. U svim njegovim uspomenama može se povući zajednička točka: Vučić prema Hrvatskoj njeguje gotovo opsesivan pristup.
Možda komšija još uvijek živi pod dojmovima posjeta Dubrovniku? Tamo je, na summitu 2024., javno poručio da “oko agresije iz ’91. Srbija stvari vidi stopostotno drugačije, potpuno drugačije u odnosu na Hrvatsku”.
Nismo ni sumnjali.
U novijim verbalnima eskapadama Vučić je plašio građane Srbije Hrvatskom kao nesigurnom zemljom.
No, nisam sigurna kako gleda na svoje sunarodnjake koji u Hrvatskoj rade po ugostiteljskim objektima, trgovinama i na drugim radnim mjestima. Nisam još čula da ih netko dira. Štoviše, osjećaju se kao kod kuće. Doduše, ne znam je li ovo “kod kuće” u smislu dobrodošlice, ili u vučićevskom doživljaju “doma”. Kako god, čini se da u Hrvatskoj ipak nisu ugroženi. Ili još nisu pristupili političkim strujama koje će ih naučiti kako da to budu.
Vučić oštri retoriku kao osnovnoškolac olovku
Aleksandar Vučić ponovno oštri retoriku kao osnovnoškolac olovku u kutu učionice. Onako, polako, šiljeći preko mjere i kupujući vrijeme prije nego se vrati na mjesto. Gleda iz svog kuta, šiljeći gotovo pa usput, budno prateći da svi iz razreda barem provire što radi, dok strugotine iz njegova šiljila padaju oko koša.
No, osnovnoškolac ima učiteljicu koja će ga opomenuti da ne pretjeruje. Tko će opomenuti Vučića da olovka koju šilji ima ograničenu veličinu?
Što u Hrvatskoj gledamo i slušamo posljednjih 30 godina, pa i više, iz smjera vrha politike susjedne Srbije? Uglavnom provokacije.
Srećom, nema samo olovka ograničenu veličinu. I oštrica šiljila vremenom otupi.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
