Zvonimir R. Došen: Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici ( 2. dio )

Detalji

Objavljeno: Petak, 27 Ožujak 2026 13:06

Prof. dr. Asaf Duraković govori na proslavi 10. Travnja

HRVATI BOSNE i HERCEGOVINE PRIMAJU KRŠĆANSTVO

(…) Vjera starodrevnih Hrvata bila je politeistička podrijetlom iz iranske pradomovine. S tom su vjerom Hrvati naselili zemlje osvojene od Avara. Ban Kluk, koji je bio prvi vladar u novoj domovini, slijedio je tradiciju mnogoboštva, ali je već njegov sin Porga zajedno s plemenskim odličnicima primio kršćanstvo u vrijeme pape Ivana IV. I osnovao je nadbiskupiju u Splitu, čiji je prvi nadbiskuo bio Ivan Ravenac.

Kako je glavno hrvatsko pleme, koje je naseljavalo jugozapadnu Bosnu i Zahumlje, bilo prvo pleme koje je primilo kršćanstvo, taj se val prelio i u ostala hrvatska plemena. 

Nesuglasice s kršćanstvom bile su, međutim, redovan pratilac širenja vjere među Hrvatima, tako da su se neka plemena nakon prihvaćanja kršćanstva ponovo vraćala staroj vjeri.

Posebno je zanimljiv slučaj Neretljanskih Hrvata, koji su se odricali kršćanstva iz razloga što im je Crkva zabranjivala gusarenje.  

Panonski Hrvati koji su bili izloženi napadajima od strane kršćanskih vladara Europe također su nakon stanovitog vremena prihvaćali odbačenu vjeru starih hrvatskih plemena. Jedan od primjera te faze kršćanstva u krajevima panonske Hrvatske jest borba kneza Višeslava s markgrofom Erihom, koji je predvodio vojsku franačkoga kralja Karla, šreći kršćanstvo kao izgovor pljačkanju hrvatskih plemena.

Njegova je vojska, međutim, bila potučena kod Kaštelaod kneza Višeslava.

Ti su pokreti protiv kršćanstva ipak bili lokalizirani, i val kršćanstva uskoro je zahvatio sva hrvatska plemena, tako da su Neretljanski Hrvati konačno primili kršćanstvo u IX. Stoljeću, u vrijeme kneza Branimira, a Panonski Hrvati u vrijeme Metodija i njegovih učenika, otprilike krajem istoga stoljeća. Od kraja 9. stoljeća služba na latinskom jeziku bila je zamijenjena glagoljaškom službom, čiji su začetnici bili slavenski apostoli Sv. Ćiril I Metodije.

BOGOMILSKI POKRET 

Krajem desetog stoljeća Bosna je zahvaćena širenjem bogomilskog pokreta, koji je začet u Bugarskoj od pravoslavnog popa Bogomila, koji je počeo svoje učenje u prvoj polovini toga stoljeća.

Pripadnici bogomilske zajednice (Patareni, Savršeni krstjani, Bosanski krstjani) posebno su ojačali u početku 13. stoljeća, kada su proglašeni pravovjernim kršćanima, nakon što su priznali vrhovnu duhovnu vlast pape Inocencija III.  Unatoč tome priznavanju koje je bilo tek formalno, oni se nisu odricali svoga učenja i načina života, koji je bio strogi život malitve i odricanja.

To je dovelo do križarskih pohoda od strane europskih vladara, ali ti pohodi su samo ojačali bogomilstvo u Bosni, jer se time pokret gotovo poistovjetio s borbom za slobodu i nezavisnost, tako da su mu se mnogi pridružili. U toku 13. i 14. stoljeća, bogumilski se pokret razširio po čitavoj Bosni, osim bosanske Posavine koja nije pripadala bosanskoj banovini, te osim Hercegovine i nekih drugih manjih dijelova Bosne (Duvno, Livno, Glamoč), u kojima se taj pokret nije uspio proširiti.

Stvaranje bogomilske crkve bosanskih krstjana početak je odvajanja Bosne od hrvatskih katoličkih krajeva. To je posebno došlo do izražaja u doba Kulin-bana, kada se Bosna jasno izdvojila iz hrvatske katoličke sredine i dobila značaj bogomilskog središta.

Borba protiv bogomila ratom nije se pokazala dovoljno uspješnom, pa se na zamisao pape Bendikta XII. U Bosni osnivaju franjevačke misije za borbu protiv hereze i obnavljanje katoličke vjere.

Taj je Rad započeo general franjevačkog reda Odonis, u sporazumu s bosanskim banom Stjepanom Kotromanićem, u prvoj polovici 14. stoljeća. Rad franjevaca bio je uspješan i mnogi su bogomili mirnim putem primili katoličku vjeru. Time se nije iskorijenio pokret, jer su mnogi bogomili i dalje ostali pripadnicima svoje zajednice. Polovicom 15. stoljeća bogomili su istjerani iz Bosne od strane kralja Tomaša, ali ih je primio Herceg Stjepan, koji mu nije bio podložan. Uskoro nakon protjerivanja bogomila iz Bosne dolazi do pada Bosne pod Turke, koje su bogomili prihvatilikao osloboditelje od progona katoličkih vladara.

PAD BOSNE POD TURKE I PRIJELAZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH HRVATA NA ISLAM

Turski sultan Mehmed el Fatih zauzeo je 1463. sa svojom vojskom glavni grad Bosne Jajce i pod zidinama utvrđenog starog grada dao pogubiti zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Te je godine Bosna proglašena sandžakom i priključena Otomanskome carstvu.

Granica osvojene Bosne nešto je potisnuta na istokuspješnim ratovima ugarsk-hrvatskoga kralja Matije Korvina i ostaje kao granica između kršćanstva i islama kroz gotovo četiri stoljeća, dijeleći jedan jedinstveni narod u dva neprijateljska tabora, čineći, s jedne strane, “predziđe kršćanstva”, a s druge strane, “predziđe islama”, obje strane opremljene velikom vjerom u istinitost svojih učenja.

Taj je čimbenik zaustavio rast i množenje hrvatskoga naroda, jer je granica “predziđe kršćanstva” tražila danak u krvi za očuvanje sigurnosti dvaju svjetova, sukobljenih u srcu hrvatske države.

Osim ratova na granici sukoba istoka i zapada, u slabljenju hrvatskoga naroda važnu ulogu je imao i čimbenik izseljavanja, jer su mnogi napuštali nesigurnu zemlju, napose Hrvati-katolici iz Bosne i Hercegovine, i naselili se o mnogim zemljama kršćanske Europe, te su se nepovratno izgubili asimilacijom u novim zemljama. 

Na mjesto izseljenih Hrvata doseljavali su se Vlasi, pravoslavne vjere, a ne slavenskoga podrijetla, koji su bili pomagani od strane Austrije i Mađarske, kao i od Srpske pravoslavne crkve, i ostajali su na zemlji izseljenih Hrvata. U vrijeme pada Bosne stanovništvo je bilo isključivo hrvatsko, podijeljeno u katoličku i bogomilsku vjeru, s malim brojem Hrvata pravoslavne vjere, koji su živjeli unekim dijelovima Travunje i Zahumlja.

O islamizaciji Bosne i Hercegovine postoje različite teorije, od kojih neke zastupaju mišljenje kako današnji muslimani potječu isključivo od bogomila (A.Solovjev, cit. D. Mandić, 1963.).

Studij zapadnih kao i istočnih izvora kazuje, međutim, kako glavnina današnjih muslimana potječe od Hrvata-katolika, jer je broj bogomila bio relativno malen u vrijeme ada Bosne.

Porast broja bogomila bio je samo u Hercegovini, u kojoj su bili našli utočište nakon progona od kralja Tomaša, dok se porast broja muslimana u Bosni nakon pada pod Turke ne može pripisati bogomilskoj frakciji Hrvata, s obzirom da ih je u Bosni bio ostao malen broj.

Taj se porast muslimanskog stanovništva ne može pripisati ni doseljavanju stanovništva iz azijskih krajeva, jer su turski podanici azijskog podrijetla dolazili u Bosnu mahom na kraće vrijeme i nakon određenog roka vraćali se u svoje postojbine unutar velikog carstva.

O tome postoje podtci u velikom opusu turskoga profesora Barkana (cit. Mandić 1963.), koji u svojim temeljitim istraživanjima nije našao slučajeva trajnog naseljavanja muslimana iz Azije u Bosnu i Hercefovinu. Shodno tome, glavnina muslimana Bosne i Hercegovine potječe od Hrvata-katolika za koje u carskim fermanima postoje zapisi da su to “stari mještani koji ne poznaju turskoga jezika”.

Nakon osvajanja Bosne sultan Mehmed je dao slobodu vjeroispovijesti katolicima Bosne i Hercegovine, kao i svećenicima Katoličke Crkve. Ukazom “Ahd-nama” sultan je, osim zajamčenih sloboda, katolicima prisegao i na niz ustupaka u osvojenim krajevima, uz uvjet priznavanja vrhovne vlasti Visoke Porte.

Čak je obnovljena vlast kraljevske kuće Kotromanića unutar turske uprave.

Unatoč zajamčenom poštivanju vjerskih sloboda pod novom upravom, mnogi su bogomili prihvaćali islam, jer je ta vjera u mnogome bila bliža patarenima od katoličke.

Nisu bili zaboravljeni progoni bogomila od strane katoličkih vladara, tako da je islam značio konačno oslobođenje od svih progona.

Prijelaz katolika na islam počeo se zbivati kasnije, kada su katolici, a posebno svećenici, prekršili ugovor utemeljen “Ahdnamom” sultana Mehmeda, kojom on jamči slobodu vjere uz obvezu pokornosti turskoj upravi. Otvorena suradnja i tajni rad protiv Turske između kršćanskih zemalja i katolika Bosne dovela je katoličke svećenike i narod u nemilost i rezultat su bili progoni od strane Turaka, koji su promijenili svoj blagonakloni stav prema katolicima.Najstrože kazne koje su primjenjivane za rad protiv carevine dosizale su svoj najviši domet u progonima svećenika i redovnika i zatvaranjima samostana.

Posljedica tih progona bila je masovno prelaženje katolika na islam.

Proces islamizacije Bosne i Hercegovine nastavljao se povećanim intezitetom u drugoj polovici 16. stoljeća, nakon velikih poreza koji su bili nametani na kršćansku raju, da bi se pokrile potrebe carevine koja se nalazila u neprestanim ratovima.

To je dovelo dovelikog smanjivanja broja katolika koje je doseglo svoj maksimum u prvoj polovici 17. stoljeća, kada je zbog slabljenja carstva došlo do oštre kontrole unutrašnjeg uređenja, kod koje su na meti bili uglavnom katolici, pod stalnom sumnjom rada protiv turskoga carstva.

Krajem 17. stoljeća ostao je u katoličkoj vjeri tek malen broj Hrvats u Bosni i Hercegovini.

U toku cijeloga procesa islamizacije Bosne i Hercegovine Srbi nisu imali nikakva udjela, jer unatoč slobodi koju je Srpska pravoslavna crkva uživala unutar turskoga carstva, velik broj Srba selio je prema sjeveru iz osvojenih krajeva Srbije. Pravoslavna Crkva bila je pod zaštitom Mehmeda još od pada Carigrada, jer je patrijarh Genadije, kojega je sam sultan proglasio vrhovnim poglavarom te Crkve, surađivao sa sultanom još prije pada Carigrada, jer je kao nepomirljivi neprijatelj Rima suradnike s katolicima nazivao apostatima. Srpska pravoslavna crkva priznavala je tursku vlast i zato nije bilo progona ni pravoslavnih svećenika ni Crkve, o čemu svjedoče mnogobrojni netaknuti manastiri, koji su se sačuvali tokom cijeloga perioda turske uprave.

U toku cjelokupne turske uprave tek je neznatan dio Srba prihvatio islam.

Iz statističkih podataka iz starijih i suvremenih izvora evidentno je da je preko 95% muslimana Bosne i Hercegovine hrvatskoga podrijetla. To je stanovništvo sačuvalo najčišći hrvatski jezik i najčišću strukturu, usljed svetosti poštivanja doma i porodice u islamskom životu, tako da je veliki dio starih običaja Hrvata ostao sačuvan unutar čvrste strukture muslimanske porodice, ( kako svi znao BiH muslimani su poslie 1918., a naročito poslie 1945. odbacili svoju pripadnost hrvatskom narodu i svoj hrvatski jezik pa danas kao “Bošnjaci” mrze sve hrvatsko i govore i pišu novim srbošnjačkim, zapravo najodvratnijim modelom srbskog s malim dodatkom izopačenih turskih i arapskih riječi, op. a. ) .

Toga nisu zadržali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske jer je mješanje s različitim narodima mijenjalo običaje, tradicije i jezik, jer nije bilo ekskluzivnosti strogoga života islamske obitelji.

U vrijeme turske uprave velik je broj Hrvata-muslimana dosizao visoke časti u carstvu, tako da se među imenima kojima se i danas diči turska povijest nalaze i mnoga imena hrvatskih velikana. 

Među tim dostojanstvenicimapovijest spominje 24 vezira iz hrvatskih krajeva. Meu tim imenima poznat je Ahmed-paša Hercegović, Sinan-paša Borovinić, Rustem-paša Hrvat, Sijavuš-paša Hrvat, Murat-paša Hrvat,Dilaver-paša Hrvat, Ishak-paša Gazi, Jakub-paša Hadun, Jakub-pača Bošnjak, Salih-paša Nevesinjac, Sulejman-paša Prijepoljac i mnogi ini ( vidi Savfet Bašagić: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini ).

( Mnogi bosansko-hercegovački muslimani bili su do 1991. aktivni članovi u hrvatskim emigrantskim političkim organizacijama. Da spomenem samo neke: pukovnik HOS-a Ibrahim vitez Pjanić, dr. Ibrahim-beg Džinić, Nijaz Batlak “Daidža”, Nahid Kulenović, Ragib Zukić, Kerim Reis, Zuhdija Martinović, Šaban Torlo, Alan Horić, Enver Mehmedagić i niz drugih. U srbskim četničkim organizacijama bio je samo jedan, Alija Konjhodžić, ili kako ga je pok. Asaf zvao, “Alija konj Hodžić”, nap. a. ).

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen