Sve je teže zaštititi mozak od politike i medija, tuđi su prsti stalno u pekmezu našeg jezika
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 13 Travanj 2026 13:03
Nekad se za svoje riječi izborimo juridički, pa je tako Boris Dežulović sudski dobio pravo da političke neistomišljenice naziva glupim plavušama, i nijedna udruga za borbu protiv femicida neće protestirati. Dežulović vrijeđa žene, a ministar financija Tomislav Ćorić zdrav razum kad kaže da imamo najvišu inflaciju u EU zbog svojeg visokog gospodarskog rasta.
Dok se na Bliskom istoku stišava pravi, krvoločni rat, u Europskoj uniji oživio je jedan slatki, marmeladni. Riječ marmelada potječe iz portugalskog, gdje marmelo znači dunja, i izvorno je to bila pasta od te mirisne voćke, no riječ je imala dvostruku sudbinu: u Engleskoj se od 16. stoljeća marmeladom počeo nazivati samo džem od citrusa, dok se u Europi tako nazivaju svi džemovi. Piše to Boris Beck za Večernji list.
Europska ekonomska zajednica, kojoj se Britanija pridružila nakon duga oklijevanja pa joj se išlo na ruku, definirala je 1979. što su to džemovi prema britanskom diktatu. Tako su 2001. izdane i Smjernice da se do 2003. moraju na etiketama jasno razlikovati džemovi kao općenite voćne smjese od marmelada koje se ekskluzivno rade od agruma. Mnogima nije bilo drago da se zbog Engleza odriču svoje uobičajene riječi, a pobunili su se samo Austrijanci te izvojevali da riječ marmelada mogu koristiti barem lokalno.
Marmeladni rat
No nakon što su u marmeladnom ratu pobijedili, Britanci su EU napustili, što su ljubitelji marmelade jedva dočekali: budući da se džemovi u cijeloj Europi nazivaju marmeladama,
Smjernice o džemovima iz 2001. postale su nebitne te su se od Brexita sve više ignorirale. Sada su Britanci, koji žele opet pristup zajedničkom tržištu, šokirani: žele li svoje marmelade izvesti u EU, moraju dodatno napisati na etiketi da su to marmelade od citrusa, a to im je pleonastično, nešto kao burek od mesa, i ne sviđa im se – ali neće ugroziti trgovinski sporazum zbog toga.
Pa dok marmeladni rat ima pobjednike i gubitnike, rat u Perzijskom zaljevu svi su izgubili, ali će se svi proglasiti pobjednicima. Boba za riječi, i za njihovo značenje, srž je moderne politike koja više ne vlada stvarnošću.
Posebna operacija i preventivni udar
Putin svoj pogrom u Ukrajini naziva posebnom operacijom, a Amerikanci su raketiranje Irana nazvali preventivnim udarom. Vojska je uopće šampion u prikrivanju krvoprolića hladnim tehničkim izrazima: kinetička operacija je bombardiranje, neutralizacija mete ubojstvo ili uništenje, a kolateralna šteta civilne žrtve.
I Iranski režim ima termine koji prikrivaju ružnu stvarnost: rakete im izvode precizne udare, strahovladu im podupiru narodne snage, ljude koje su dali ubiti da ostanu na vlasti nazivaju mučenicima, ubijanje prosvjednika je čuvanje reda, represivni aparat moralna policija, a njihove političke odluke predstavljaju božansku pravdu i svetu dužnost.
Hrvatska je u pregovorima s EU spremno odustala od riječi marmelada i pristala na diktat ponosnog Albiona, a ista se predaja očituje ovih dana u slučaju američke svemirske ekspedicije.
Svi mediji javljaju da se zove Artemis II, iako je to dobra stara Artemida, kći Zeusa i Lete, koju su stari Grci zamišljali kao božicu Mjeseca. Artemida je ujedno i sestra blizanka boga Apolona, po kojem se nazvala prethodna američka lunarna misija, koju smo također pogrešno nazivali Apollo.
Dežulović, Ćorić i Valent
Nekad se za svoje riječi izborimo juridički, pa je tako Boris Dežulović sudski dobio pravo da političke neistomišljenice naziva glupim plavušama, i nijedna udruga za borbu protiv femicida neće protestirati. Dežulović vrijeđa žene, a ministar financija Tomislav Ćorić zdrav razum kad kaže da imamo najvišu inflaciju u EU zbog svojeg visokog gospodarskog rasta.
Milko Valent se rugao hrvatskoj književnosti da bi se je*ala, ali tako da joj ne uđe, pa je odlučio dodati u nju seksa svake vrste, uključujući i pedofiliju. Začuđeno je otkrio da može u knjigama hvaliti nastranosti, ali ne i u intervjuima, to jest da je slobodan u Hrvatskoj pisati, no ne i govoriti – bilo mu je dopušteno čitatelje je*ati u mozak, međutim ne smije im ući u stvarnost.
Sve je teže zaštititi svoj mozak od politike i medija, tuđi su prsti stalno u pekmezu našeg jezika.
