Titovi ljudi i NDH
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 20 Lipanj 2026 17:50
Nakon Tuđmanove smrti (1999.) na javnu su političku scenu u Hrvatskoj izašli i ljudi kojima su u vrijeme uspostave i obrane hrvatske države, bile važnije strane instrukcije i novčane potpore za protuhrvatsko političko djelovanje, od slobodarskoga duha i demokratskoga usmjerenja vlastitoga naroda.
Sva tri totalitarizma, nacizam, fašizam i komunizam, učinila su neizreciva zla ljudima i narodima kojima su bili ovladali. I Hrvati su pola stoljeća bili izloženi tim protuljudskim sustavima. Četiri godine (4) NDH u mreži naci-fašističkoga poretka, zamijenilo je četrdeset i pet (45) godina vlasti komunističkoga totalitarizma i velikosrpstva, pod Staljinom, Titom i njihovim nasljednicima. Uspostavom demokratske hrvatske države i njezinim međunarodnim priznanjem 1992., završilo je to vrijeme. Teror komunističkoga totalitarizma bio je znatno dugotrajniji od prethodnoga, pa je posve nejasno zašto bi danas uzimali četverogodišnju vlast NDH (1941.-1945.) znakom ponovne opasnosti od totalitarizma, a preskakali 45 godina komunističke totalitarne vlasti (1945. – 1990.).
Nakon Tuđmanove smrti (1999.) na javnu su političku scenu u Hrvatskoj izašli i ljudi kojima su u vrijeme uspostave i obrane hrvatske države, bile važnije strane instrukcije i novčane potpore za protuhrvatsko političko djelovanje, od slobodarskoga duha i demokratskoga usmjerenja vlastitoga naroda. 'Novi' su društveni pokušaji rekomunizacije i rejugoslavizacije nakon parlamentarne pobjede ljevice 2000. nazivani 'detuđmanizacijom' Hrvatske. Pokušavali su zamagljivati glavne intencije toga protuhrvatskoga djelovanja.
U nekim se ovdašnjim javnim medijima i u današnje vrijeme raspravlja o, navodno, štetnim usmjerenjima i zabludama hrvatskih nacionalista. „Stoga su u velikoj zabludi oni hrvatski nacionalisti čija promišljanja o vlastitoj državi staju na političkoj nezavisnosti, simbolima i formalnom suverenitetu.“ (D. Bagić, Ključni problemi Hrvata, Večernji list, 6.6.2026.). Autor te tvrdnje iznosi da je od toga važnije „kakva je ta država, koji su njezini ciljevi i što nacija njome želi postići.“. Ne znamo kako je autor te postavke dokučio da su Hrvati 'stali' (s promišljanjima o vlastitoj državi) nakon njezine uspostave. Prema njegovu uvidu, nisu jasni ciljevi države koja je na javnom referendumu izabrala demokraciju i samostalnost, a u ratu se, pod svojom zastavom, obranila od agresorske sile.
Hrvatski pluralizam i demokracija
Opravdano je reći da je Hrvatska, članica Europske unije i UN-a, već svojim pristupom tim organizacijama odgovorila kakvi su joj ciljevi i što Hrvati, skupa sa svim ljudima koji žive u Hrvatskoj, 'žele postići' takvim usmjerenjem svoje države. Ili se autoru spomenutih postavki čini da Hrvati, zbog nepoznatih razloga, moraju ispuniti i one 'pristupnice' saborsvijetu slobodnih država, koje druge države ne moraju ispunjavati? Narav spomenutih pitanja upućuje na to kako i u dijelu hrvatske javnosti još uvijek postoje dvojbe o samom postojanju hrvatske države i njezinim ciljevima. Dakle, što hrvatska nacija želi postići sa svojom državom?
Ako bi uzeli ozbiljnim to pitanje, na njega ne bi trebalo ni odgovarati, posebno uz znanje o tomu kako je i kad konstituirana hrvatska država, jer izvan zamišljanja o besklasnom društvu i ljudskoj zajednici bez granica, naroda i nacija, nismo susretali pitanja o tomu što se, primjerice, francuskom, japanskom ili bugarskom državom 'želi postići'. To ne znači da je nevažno pitanje o razlozima postojanja država u ljudskoj povijesti.
Nije razumljivo zašto autor pita slavimo li 30. svibnja 'pluralizam i demokraciju kao temeljne vrijednosti na kojima nacija utemeljuje svoju državu', niti otkud zamisao o alternativama tim vrijednostima koje se u Hrvatskoj slave na dan kad su Hrvati u zakonitoj proceduri izabrali i uspostavili upravo višestranačku, demokratsku vlast. „Kada bi hrvatska nacija bila okupljena oko tih vrijednosti i simbolike 30. svibnja svake godine, to bi značilo da smo uspostavili znatno dublju razinu društvenog i političkog konsenzusa nego što je imamo danas. Time bi, eksplicitno ili implicitno, bili raščišćeni i odnosi prema NDH, ali i nasljeđu komunizma (s jasnom distancom od njegovih antipluralističkih i antidemokratskih svojstava). Time bi svako povezivanje između NDH i Republike Hrvatske, a koje sve češće uočavamo, potpuno izgubilo smisao.“ (D. Bagić, isto). Otkud NDH u prikazivanju značenja 30. svibnja 1990.? Prvi demokratski Sabor, umjesto jednopartijskoga, postao je temelj svemu dobrome što se kasnije događalo, uključujući i međunarodno priznanje demokratske hrvatske države. Nasuprot njemu je i Titovo i Pavelićevo jednostranačje.
NDH i Republika Hrvatska
Autor teksta o kome pišemo, niže različita, slabije razumljiva pitanja kako bi došao do 'pitanja' o NDH, odnosno kako bi uočio „povezivanje između NDH i RH.“ Gdje se to povezivanje 'sve češće uočava', tko ga i zašto uočava? Postoje nacionalne i internacionalne razine koje bi to 'povezivanje' sigurno uočile. Ali toga nema. Hrvatska nacija i ostali hrvatski uoitnikdržavljani u hrvatskoj su demokratskoj državi okupljeni oko vrijednosti i simbolike 30. svibnja, tj. suverene volje hrvatskih birača koji su odlučili o višestranačkoj, demokratskoj državi i njezinoj suverenosti. Poziv da bi se trebalo distancirati od komunističkih 'antipluralističkih i antidemokratskih svojstava', neopravdano sugerira da su samo to dosezi totalitarističkoga terora Titova režima.
Gdje i kakvo povezivanje NDH i RH 'sve češće uočavamo'? Autor ne može dokazati da su u Republici Hrvatskoj zapuštene protutotalitarne vrijednosti, sloboda, demokracija i višestranačje, ali pokušava aktualizirati samo govor o NDH, zaobilazeći komunistički totalitarizam. Najprije treba reći da su odnosi između današnje demokratske hrvatske države i NDH, 'eksplicitno i implicitno' već davno raščišćeni. To su dvije posve različite države, stvorene u različitim povijesnim okolnostima.
Zastat ćemo na trenutak uz širi povijesni okvir i vrijeme nacizma, koji je za sobom ostavio pustoš i milijune žrtava. „Dana 31. ožujka 1933., dva mjeseca nakon što je Hitler postao kancelar, nacisti su donijeli Zakon o koordinaciji (Gleichschaltungsgesetz). Propisivao je da se do 30. travnja 1933. svim političkim, društvenim i kulturnim organizacijama diljem Njemačke - od općina do nogometnih klubova i lokalnih zborova - mora upravljati prema nacističkoj ideologiji, kao organima nacističke države. To je preokrenulo život u svakom gradu i zaseoku u Njemačkoj.“ (Y. N. Harari, Neksus, str. 186). Polazili su od pretpostavke da su „navodno samo nacisti znali što narod doista želi“. Duh nacizma počeo se širiti Europom.
Tko je postavio Tita na čelo KPJ?
U Staljinovoj državi, početnom uzoru Titove države, bilo je još gore. „Dok su nacisti još dopuštali crkvenim organizacijama i privatnim tvrtkama djelomičnu slobodu djelovanja, Sovjeti nisu pravili iznimke. Do 1928. godine i pokretanja prvog petogodišnjeg plana, u svakoj četvrti i selu bile su prisutne vladine službe, partijski funkcionari i tito i staljindoušnici tajne policije, i zajedno su kontrolirali svaki aspekt života: sve poslovne subjekte, od elektrana do farmi kupusa; sve novine i radijske postaje; sva sveučilišta, škole i grupe mladeži; sve bolnice i klinike; sve dobrovoljne i vjerske organizacije; sve sportske i znanstvene udruge; sve parkove, muzeje i kina.“ (isto, str. 187). Zbog svega toga Staljin je mogao tražiti kontrolu nad cjelokupnim životom u SSSR-u. Boljševici su tvrdili da znaju kako stvoriti pravedno društvo na zemlji. Komunistički raj. I Staljinova politika imala je znatni utjecaj u širem europskom i neeuropskom prostoru.
Ipak, narod u SSSR-u nije htio odustati od svoga uobičajenoga načina života. Odgovor na taj neposluh stigao je brzo. Milijuni seljaka proglašeni su neprijateljima i zatvoreni u tamnice. „U samo sedam godina višestoljetni je način života zamijenjen totalitarnim proizvodom koji je osmislila nekolicina moskovskih birokrata.“ (Isto, str.189). Staljin je pod konac tridesetih godina prošloga stoljeća Tita postavio na čelo KPJ, a on i ruski agenti su 1945. nakon svršetka rata, u Jugoslaviju počeli uvoditi Staljinov model komunističkoga totalitarizma. Hrvati su bili među onim narodima koji su nakon 1945. osjetili posljedice najmračnije strane te svevlasti. Tvrdnja D. Bagića o povezivanje „između NDH i Republike Hrvatske“, a koje, navodno, sve češće uočavamo, ne će 'potpuno izgubiti smisao', jer u tomu 'uočavanju povezivanja' nema nikakva smisla.
Slom komunizma u Hrvatskoj
Citirani autor iznosi da u Hrvatskoj dominira „slavljenje državnosti, uspostava političke nezavisnosti (ne obnova) te prisjećanje na žrtve Domovinskog rata. Svrha i smisao te državnosti i nezavisnosti, obično su u drugom planu.“ Kako autor tih riječi utvrđuje što je 'obično', u drugom planu? Doista, slavljenje državnosti i prisjećanje na žrtve, dominira i jugatako će vjerojatno biti i ubuduće, dok u Hrvatskoj bude znanja o onome što je iza nas i svijesti o opasnostima koje su na površinu izašle i u Domovinskom ratu. Dan državnosti u Republici Hrvatskoj slavi se 30. svibnja, u spomen na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora 1990. Taj je datum označio i formalni slom komunističkoga totalitarizma u Hrvatskoj. Komunisti su izgubili vlast, iako je na slobodnim izborima nikad nisu ni osvojili. Ta se povijesna činjenica slavi i slavit će se. „Svrha i smisao te državnosti i nezavisnosti“ nisu i ne mogu biti „u drugom planu“.
Mnogi istraživači povijesti totalitarizama iznose da između fašističke, nacističke i komunističke diktature nije bilo bitnih razlika, neovisno o tomu kakvim su zastavama mahali. Uništili su demokratske institucije poput slobodnih izbora, neovisnost sudstva, slobodne medije i oporbene stranke. Sva vlast je bila u rukama jednopartijskoga režima i 'nepogrješivoga vođe“. Neki ljudi i danas vjeruju kako je Tito bio nepogrješiv, a njegovu ideologiju i njegovu državu, kao 'svijet slobode i istine', čuvale su Komunistička partija, vojska, tajne policije OZNA i UDBA. Demokratske institucije i politički pluralizam ostali su s one strane granica koje je odredila 'revolucija'.
Velikosrpstvo zanima samo hrvatska zemlja
'Suđenja' ljudima koji su na različite načine pokušavali upozoriti da je komunizam svijet obmana, bila su oblik slamanja nepokornih s unaprijed poznatim ishodom. I titoizam je, kao oblik staljinske diktature, ukinuo pravo javnoga glasa političkim neistomišljenicima. Staljin je, pod konac tridesetih prošloga stoljeća, instalirao toga slabo obrazovanoga čovjeka (bravara) Tita, na mjesto svoga opunomoćenika na čelu komunističke partije u Jugoslaviji. Nakon 1945. i ratne pobjede saveznika, Tito je došao na čelo te države i preuzeo Staljinov model njezinim upravljanjem. Glavni je i dalje bio Staljin. Tako je bilo sve do 1948.
Nakon Rezolucije Informbiroa 1948. stvari su se u Titovoj državi počele prilagođavati novoj stvarnosti, ali je jednopartijski sustav ostao sve do sloma komunizma i prvih višestranačkih izbora. U Hrvatskoj je to bilo 1990. Tek tada je Titova partija izgubila vlast. To je bilo vrijeme sloma i zadnjega totalitarizma. Dosta je znakova da u Hrvatskoj i danas ima titoista koji ne vjeruju da je revolucija propala. Ne nastupaju samo u privatnom prostoru, nego čak i u znatnom broju javnih medija. U njihovim javnim nastupima i dalje živi 'revolucionarno komunističko jugoslavenstvo'.
I pored toga Hrvati danas mirno žive u svojoj demokratskoj državi, oslobođeni jugoslavenstva (velikosrpstva) i komunizma. Proces oslobođenja počeo je višestranačjem, nakon sloma komunističkoga totalitarizma, ojačan pobjedom 1995. u oslobodilačkom ratu i do danas se odvija kao i u svim demokratskim europskim državama. Sloboda, pluralizam i demokracija temeljne su političke vrijednosti hrvatske države. Moguće je da se tumačenje tih pojmova razlikuje u prohrvatskim i projugoslavenskim sferama. Jugoslavenstvu (velikosrpstvu) je svejedno zove li se država NDH ili RH. Njih ne zanima 'država' nego hrvatska zemlja.
