Zamka migracijskog pakta: Kako EU može povećavati migracijske kvote državama članicama
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Lipanj 2026 19:06
Europski pakt o migracijama i azilu, koji je stupio na snagu u lipnju ove godine, donosi sustav koji mnogi prepoznaju kao jedan od najopasnijih alata za dugoročnu promjenu demografske slike Europe.
Iako se na prvi pogled čini da je riječ o tehničkim pravilima solidarnosti, ključni mehanizam omogućuje Europskoj komisiji da svake godine prilagođava i povećava broj migranata koje države članice moraju prihvatiti.
Time se otvara put postupnoj, administrativnoj ”zamjeni stanovništva” koju konzervativni krugovi već godinama upozoravaju kao realnu prijetnju europskom identitetu, kršćanskoj kulturi i demografskoj budućnosti kontinenta.
Kako Europska komisija može povećavati broj migranata koje države članice moraju prihvatiti
U Članku 12. Uredbe (EU) 2024/1351 o upravljanju azilom i migracijama jasno je određeno da Komisija svake godine podnosi prijedlog provedbenog akta Vijeća kojim se uspostavlja godišnji fond solidarnosti.
Taj prijedlog mora biti usklađen s migracijskom situacijom u nadolazećoj godini i temelji se na podacima iz Europskog godišnjeg izvješća o azilu i migracijama (članak 9.). U prijedlogu se utvrđuju ukupne potrebe za solidarnosti na razini cijele Unije, koje moraju iznositi najmanje 30.000 premještanja (relokacija) migranata i 600 milijuna eura financijskih doprinosa.
Riječ ”najmanje” ovdje je ključna. Ona predstavlja donju granicu, a ne gornju. Nigdje u uredbi nije navedena maksimalna brojka koju Komisija smije predložiti.
Kako to funkcionira u praksi?
Svake godine Komisija priprema detaljno Europsko godišnje izvješće o azilu i migracijama (AMMR). U njemu se nalaze podaci o broju ilegalnih ulazaka, zahtjevima za azil, pritisku na vanjske granice, operacijama spašavanja i procjenama za sljedeće razdoblje. Na temelju tih podataka Komisija procjenjuje ”ukupne potrebe” Europske unije.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen/ Foto: Fah
Ako procijeni da je migracijski pritisak velik, posebno na državama prve linije poput Italije, Grčke ili Španjolske, ima potpuno pravni temelj da predloži znatno veći broj od 30.000 relokacija. Na primjer, 45.000, 60.000 ili više, ovisno o tome što smatra potrebnim za ”uravnoteženo i učinkovito” rješavanje situacije. Komisija pritom predlaže i raspodjelu po državama članicama, koristeći ključ temeljen na BDP-u i broju stanovnika.
Vijeće Europske unije na kraju usvaja konačnu odluku kvalificiranom većinom (članak 57.) i može prijedlog Komisije izmijeniti, odnosno povećati ga ili smanjiti. U prijelaznoj 2026. godini Vijeće je čak dogovorilo brojku ispod minimuma (oko 21.000 relokacija), što pokazuje da konačnu riječ ipak ima Vijeće. Međutim, polazišna točka i smjer uvijek dolaze od Komisije, koja tako zadržava značajan utjecaj.
Osim redovnog godišnjeg mehanizma, u slučaju veće krize na raspolaganju stoji i posebna
Uredba o kriznim situacijama (EU) 2024/1359, koja dodatno proširuje fleksibilnost i mjere.
Riječ je o sustavu delegirane fleksibilnosti kojim Komisija dobiva širok prostor za tumačenje stvarnih ”potreba”. Minimum od 30.000 služi samo kao podna granica, dok gornje granice praktički nema. Zahvaljujući tome, Komisija svake godine može postupno dizati brojke bez potrebe za novim velikim zakonodavnim postupkom i novim cjelovitim glasovanjem o cijelom Migracijskom paktu.
Upravo taj mehanizam čini ovu odredbu posebno opasnom, jer omogućuje tiho, administrativno i kontinuirano povećavanje migracijskog pritiska na sve države članice.
Opasnost skrivena u ”fleksibilnosti”
Ovaj sustav u rukama Europske komisije predstavlja klasičan primjer birokratske moći bez dovoljne demokratske kontrole. Komisija, koja nije izravno izabrana od građana, svake godine odlučuje koliko je ”potreba za solidarnosti” na temelju vlastitih izvješća i procjena.
Budući da se već godinama bilježi kontinuirani pritisak na vanjske granice, a integracija velikog broja migranata iz muslimanskih zemalja pokazuje ozbiljne probleme, ovaj mehanizam omogućuje postupno, ali uporno povećanje broja ljudi koji ulaze u Europu.
Konzervativci upozoravaju da se radi o praktičnoj provedbi ”velike zamjene”, odnosno demografskoj promjeni u kojoj se europsko, kršćansko stanovništvo i kultura postupno zamjenjuje stanovništvom iz drugih kulturnih krugova, prije svega islamskog.
Niske stope nataliteta Europljana, u kombinaciji s masovnim migracijama i obveznom raspodjelom, ubrzavaju proces koji mijenja identitet europskih naroda. Umjesto zaštite granica i poticanja nataliteta domaćeg stanovništva, Bruxelles bira put administrativnog prelijevanja migranata po cijeloj Europskoj uniji.
Čak i kada Vijeće ponekad smanji prijedlog Komisije, tzv. solidarnost je i dalje obvezna, a Komisija postavlja okvir i smjer. U kriznim situacijama dodatni mehanizmi samo pojačavaju ovu dinamiku. Rezultat je Europa koja polako gubi svoj povijesni, kulturni i kršćanski identitet, dok se Bruxelles predstavlja kao moralni autoritet koji nameće ”vrijednosti” koje sve veći broj Europljana odbacuje.
