Kekini najavljuju pobjedu, 2026. ili 2027. kao 1945.
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Ožujak 2026 19:09
Uz to, kekini najavljuju pobjedu, 2026. ili 2027. kao 1945. Razveselilo bi to Radničku frontu, ponosnu na četrdeset petu kada je izvršen genocid nad hrvatskim narodom. Ta takozvana Radnička fronta trebala bi znati da su pobijeni Hrvati bili u najvećem broju radnici i seljaci, regrutirani ili civili, s obiteljima.
Vrijeme prijelazno, ni proljeće ni zima, ne znaš što je, pušu vjetrovi ne samo s Dinare, nego i s Velebita, pa i Sljemena, meni hladno jer sam ostao bez mesa, samo kosti, Tor se oblizuje kada me vidi, malo jezivo. Navečer zadrijemam, kadli me životinje probude, viče Mak da je umro Chuck Norris. „Nemoguće“, velim ja. „Je, je“, tvrdi Mak, „čak i Chuck može, znači, umrijeti, a to me zabrinjava.“ Ni Tor nije ravnodušan, mislio je, kaže, da će Chuck izlemati, prebiti i izbaciti Smrt kada mu dođe u pohode, ali, eto, valjda ga je iznenadila kada je spavao. „Tako i ti, gazda, u zadnje vrijeme previše spavaš, neoprezan si“, veli pas, piše Hrvoje Hitrec za hkv.
Izbacio sam ih u dvorište i spavao dalje, što oni znaju, pa ja sam tjednima bio u bolnici, a ondje se čovjek ne može naspavati, bude te u pet ujutro kao da si na odsluženju vojnoga roka.
Ban Jelačić i grof Nugent
Prespavao sam i dan posvećen sv. Josipu, najzagonetnijoj osobi Novoga zavjeta. Netko je podsjetio da u Bibliji nije nađena ni jedna Josipova rečenica, ni riječ. Ne znam je li točno. Šutio je, vele. Možda je i zato sv. Josip zaštitnik Hrvatske i hrvatskoga naroda, može se objasniti poznata hrvatska šutnja. Kako bilo, uoči Josipova Papa je proglasio crkvu na Dubovcu manjom papinskom bazilikom, što je lijepo.
Gotovo istodobno irska je veleposlanica u Hrvatskoj podsjetila na jednu vezu Irske i Hrvatske, odnosno na grofa Nugenta, Irca francuskoga porijekla koji je imao značajnu ulogu u doba bana Jelačića, austrijski general, ali i pristaša ilirskoga pokreta, odnosno hrvatskoga preporoda.
Spominjem ga, valjda, u romanu o banu, neizostavan je. Odvažan čovjek, oženio se djevojkom iz obitelji Sforza, a Sforze su kao što znate ili ne bili u rodbinskim vezama s Frankopanima. Što se Nugenta tako dojmilo da je bio naumio pokupovati sve što bijaše frankopansko, pa tako i spomenuti Dubovac kraj Karlovca, tako i Bosiljevo, tako i tvrđavu na Trsatu, a skupljao je umjetnine kao poslije Mimara.
Nego, i ban Jelačić i grof Nugent doživjeli su nakon smrti svakojake neprilike. Nugent i njegova Sforza pokopani su bili na Trsatu, a početkom šezdesetih komunisti razbili grobnicu i rasuli kosti, a dio mauzoleja pretvorili u – zahod. Slično je bilo s Jelačićevom grobnicom u Zaprešiću, ista je revolucionarna rulja oskvrnula grobnicu i razbacala kosti, ne samo banove nego i njegove malene kćeri. Srećom, Jelačić nije skupljao umjetnine, a gdje su završile one Nugentove, ne zna se, navodno je nešto dospjelo i u Arheološki muzej.
Mrkva i Zagrepčanka
Rekoh, Nugent i Jelačić bijahu bliski u onim vremenima kada je 1848. ban prešao Dravu, vrlo srdit što mađarski „revolucionari“ ne mogu naći Hrvatsku na zemljovidu. Sada mogu, eto se Orban diči zemljopisnom kartom i grbom na kojemu se nalazi Hrvatska, ali kao zemlja koja pripada Mađarima. Ili je pripadala, a sada bi možda opet. Takve su prilike u svijetu da je teško pogoditi koja će država slijediti Putina ili Donalda ili morbidnoga Bibija, pa što ne bi Mađarska malo pokušala, možda u savezu sa Srbijom, a pod visokim ruskom pokroviteljstvom. Jerbo su obje čvorišta ruskog utjecaja u srednjoj Europi i južnije na Balkanu, Mađarska rovari u Uniji, dojavlja Putinu što se događa u Bruxellesu, Srbija rovari izvan nje.
Potonja se tako naoružala da već i rakete naziva po hrvatskim gradovima, što samo idiote ostavlja ravnodušnima, pa ne će valjda opet, čude se. Dotle se gospodarska i kulturna razmjena uredno odvijaju, eto nekidan me poslalo u superdućan da kupim mrkvu, i kupim, pogledam – zemlja porijekla Srbija. Znači, mrkva i batina, mrkva i Zagrepčanka, to jest raketa. A mi Hrvati ne znamo uzgojiti mrkvu, nemamo ni takvu hipersoničnu raketu. Ne sjećam se tko, ali netko jest rekao da je Srbija sigurnosna prijetnja, možda Stier, nešto uvijenije Picula. Ma uvijek je bila i ostala predator, to jest predatorica.
Orbis Americanus
U međuvremenu pratimo što se događa u svijetu, da malo zaboravimo što bi se moglo zbiti kod nas. Stvara se Orbis Americanus, s vrlo uravnoteženim američkim predsjednikom, kojemu ne ide dobro u Iranu, pa je kao izlaznu strategiju našao Kubu i odlučio iskrcati se u Zaljevu svinja. Kuba je ipak lakši plijen, nema ništa, voze se prastari automobili, a i oni će stati jer nema nafte iz Venezuele. Ja ih donekle razumijem, jer je i moj auto negdje iz pradoba, ali da su komunisti uništili Kubu, stoji. Za razliku od mojega auta koji sam ja uništio.
A da je Trump na dobrom putu da uništi veća i manja gospodarstva, pa i europska osobito, i to stoji. Pričao sam prije više godina Maku i Toru kako nam je bilo u već ocvalom komunizmu, kada smo imali par-nepar i zabavljali se u redovima na crpkama. Nisu vjerovali. Sada vjeruju, jer se opet događa, jedna od europskih preporuka za štednju je i – par-nepar. Zato pogledajte dobro, dragi Hrvati, koja vam je brojka zadnja na registarskoj pločici, uskoro će biti važno. I nabavite kovanice s likom cara Donalda, uskoro u prodaji.
Nervozne benčićke i dečec Hajdaš
Dotle je Ukrajina, odnosno ruska agresija na tu veliku zemlju, pomalo zaboravljena. Visoki predstavnik Rusije u Europskoj uniji, Orban, ne želi da bude odlučeno bilo što na štetu Rusije, a Unija trpi li trpi, umjesto da izbaci Orbana i Mađarsku, pa mirna Bosna. Navodno čeka izbore u Mađarskoj, jer navodno Orban loše stoji. Premda nema izravne veze, neki očekuju i izvanredno rane parlamentarne izbore u Hrvatskoj, koja je na meti hibridnih analiza. Jedna od njih svrstala je Hrvatsku među zemlje koje klize u „autoritarni sustav“.
Tko je to i kako zaključio, ostaje nejasno, ali se oporba naslađuje, ista ta oporba koja, posebno u zadnje vrijeme, ima veći prostor u novinama i veću minutažu na televizijama, nervozne benčićke najavljuju pobjedu, a dečec Hajdaš udara lopatom, malo primiren otkako su ga podsjetili što je radio kao Milanovićev ministar u ono vrijeme kada se Hrvatska nalazila u smećnom rejtingu. Uz to, kekini najavljuju pobjedu, 2026. ili 2027. kao 1945. Razveselilo bi to Radničku frontu, ponosnu na četrdeset petu kada je izvršen genocid nad hrvatskim narodom. Ta takozvana Radnička fronta trebala bi znati da su pobijeni Hrvati bili u najvećem broju radnici i seljaci, regrutirani ili civili, s obiteljima.
HRT – najvažnija hrvatska kulturna institucija?
No dobro, ima tema nepolitičkih, recimo kultura. Nekidan smo saznali da je HRT najvažnija hrvatska kulturna institucija, hram kulture takoreći. U Saboru izvješće o HRT-u, i to za 2024. godinu. Što je postalo običajno. Da se zaboravi. I najava novoga Zakona o HRT-u, što me jako zanima. Do tada, samo neke sitne primjedbe. Recimo, početkom prošloga tjedna skup u prostorijama HAZU.
Branitelji dodjeljuju Veliku zlatnu plaketu kiparu Kuzmi Kovačiću, zakonitom sinu majstora Radovana i Meštra, autoru vratnica hvarske katedrale i Oltara domovine, te još pregršt radova u javnim prostorima, ali i onih u sakralnim zdanjima, kao i kipova prvoga predsjednika u Škabrnji i Zagrebu. Vrlo domoljubni skup u HAZU, sva sila akademika i nas neakademika, književnika, slikara, kipara, znanstvenika, tu je i gradonačelnik Hvara, vrlo osjećajan. Zlatna plaketa, koju dodjeljuju branitelji, ponavljam, plaketa umjetniku koji diše kao i oni.
A i HAZU toga dana diše s njima, pa i predsjednik Neidhardt intonira domoljubno, znaju akademici – da nije bilo branitelja, sada bi bio JAZU, a ne HAZU. I kakve to veze ima s HRT-om, najvažnijom, kažu, kulturnom ustanovom. Navečer gledamo Mak, Tor i ja središnji Dnevnik, a o tom skupu ni riječi. Možda je nešto bilo u nekom noćnom, ne znam. Nije to jedino. Piše novinar dnevnoga lista o odnosu HTV-a prema (sada već zatvorenoj) grandioznoj izložbi U početku bijaše kraljevstvo: umjesto da joj posveti veliku pozornost i poneki sat programa, snimljeno je samo otvaranje izložbe, da se vide nazočni političari. A to je najvažnije.
Franšiziranje
I inače, selekcija je vidljiva i u drugim granama, recimo književnosti. Neki tip napiše roman, i odmah se o tome govori. Drugi neki tip, recimo ja, napiše roman, i odmah se o tome šuti, ali i o romanima meni sličnih književnih konzerva, valjda. Napredne se pisce prevodi, nazadne se i ne nudi, valjda da se ne sramotimo pred naprednom Europom. Postoje, očito, nenapisane ali urednicima medija usmeno priopćene liste, ako i ne, urednici su uglavnom lijevi, i to je naša zbilja. Prešućene će sljedeći naraštaji morati iskapati, kao kosture iz Macelja i diljem Slovenije. Možda će ti budući reći: pa kako je do toga došlo, zašto su ih zakopali. I doći će do revizije. Tako ja mislim.
Glede televizija slično, ipak ne isto. Ali zagonetno. Duboko u noć reprizira se telenovela iliti sapunica Dolina sunca, snimljena prije desetak godina. Originalna, hrvatska, prepuna lijepih i nadarenih naših glumica i uglavnom dobrih, pa i odličnih glumaca (veliki Kruno Šarić), eksterijeri snimani u Samoboru. Poslije je bila još jedna telenovela, ali ta se zaplela u parapovijesnu zamku. I duga pauza.
Danas se vrti jedna nizanka komercijalne televizije na rubu dramske i sapunice, Divlje pčele, vrlo dobra i ikavicom Dalmatinske zagore prožeta, te s glumicama i glumcima koje ne viđamo u zagrebocentričnom miljeu. Nego, ono što me je ohladilo: riječ je o franšizi. Ta je pojava, franšiziranje, uzela maha. Kao da nemamo pisce koji bi stvorili dobar scenarij, nego moramo posuđivati. Franšiza, u svemu, čak i u kvizu. I nizanka Sram je franšiza, nemamo nikoga koji bi nešto kreirao o mladima. A čini se da nemamo ni redatelja, pa ih uvozimo iz Srbije. Kao i mrkvu. Izvozimo odurnog kazališnoga provokatora Frljića, znači imamo ih ipak.
Tko danas podsjeća publiku na grčke mitove?
Kazališne se predstave tu i tamo ipak zabilježe, čak i na HTV-u, ali i tu ima selekcije. Ilustracija: svršetkom prošloga tjedna premijera Mitomanije u Trešnji, čitam na portalima oduševljene kritike, ali ne vidim ništa na nacionalnoj televiziji, možda i zato što je iste večeri bila dodjela Večernjakovih ruža. A rečena Mitomanija je velika predstava po svemu, s dvadesetak glumaca /glumica, vrlo suvremena (režija: Dora Ruždjak) makar je riječ o grčkoj mitologiji, bogovima i junacima…Otvara se pitanje klasične naobrazbe današnje publike, posebno mladih. Mi smo bili odgojeni na Gustavu Schwabu i njegovim Pričama iz klasične starine.
Jedna slučajnost (makar ništa nije slučajno): tražeći neku knjigu koja mi je bila potrebna, nabasam u kućnoj knjižnici na – Srkulja. Stjepan Srkulj, naklada Kugli, godina 1917., naslov Biserje priča grčkih. Unekoliko i to je franšiza, autor priznaje u uvodnoj Pripomeni da su priče sastavljene „uneke“ po knjizi Gustava Schwaba. Iz nje su uzete i slike, kaže, fenomenalne ilustracije u koloru (na žalost ne navodi se autor).
Tko danas ipak podsjeća publiku na grčke mitove, bogove i heroje? Jedino sjajni Veljko Barbijeri, koji nedjeljom piše gastronomsku rubriku za dnevni list, piše upućeno ne samo u jela i pila, nego i u (pretežito) grčku mitologiju, čast. A slavenske, znači i hrvatske bogove u davno doba prije no što su se Hrvati pokrstili, poznavao je velikan Radoslav Katičić, te im se posvetio u knjigama „Gazdarica pred vratima“, „Naša stara vjera“ i još ponekima, kao i u uvodnim poglavljima opsežne knjige „Litterarum studia“. Spominje naravno i antiku, u koju su Hrvati po dolasku naletjeli, veliku rimsku, rimljansku civilizaciju i kulturu, naravski i kazališta na našoj obali Jadrana. Pa kada sam u ovoj kolumni naveliko govorio o glumcima, eto jednog epitafa s grobnice davnoga glumca, ne sjećam se je li iz Salone. Piše: Umirao sam stotinu puta, ali nikada ovako.
