Je li moguća razložna rasprava s podivljalom ljevicom? Nije!
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 16 Ožujak 2026 18:02
Ali, ako deset puta ponovljena laž postaje istina, mi ćemo stotinu, tisuću puta ponovit istinu. Nije sve izgubljeno…, kako kaže najava vrlo gledanog podcasta. A kad vas zbog ovakvih stavova nazovu ustašom, najbolji odgovor je – nisam ustaša, nisam dostojan te časti.
Je li moguća razložna razprava s podivljalom ljevicom? Nije. Oni će ići „do istrage.“ S ljudima koji su toliko ideoložki zadojeni, neupućeni i često spoznajno ograničeni, težko je ostvariti suvisao razgovor o neuralgičnim točkama hrvatske sadašnosti koje proizlaze iz nedavne ili blizke prošlosti. Dva suprotna politička pola u Hrvatskoj ne mogu pronaći suglasje o temeljnim nacionalnim interesima. Nacionalni interes nekima je podpuno nepoznat pojam. Već se ni o Domovinskom ratu ne razgovara bez ideoložke potke, u javnom je obtjecaju teza o njegovim antifašističkim temeljima. Glas razumnih pojedinaca i poziv na argumentiranu razpravu ostaju bez odjeka s radikalno lievoga političkog spektra. Nema pomaka, niti će ga biti jer ljevica nema potenciala niti hrabrosti za takav izkorak. Uzrok tome je grčevito očuvanje naslieđenih povlastica ili su naknade njihovih pokrovitelja tako izdašne i primamljive da vriede rizika. Jedino rješenje je, u neodređenoj budućnosti, preuzimanje nadzora nad informacijom od strane desnice, zdrave, bezkompromisne, neumoljive i radikalne, koja se ne će uztručavat izreći poviestne istine, koju trenutno tek pojedinci, sramežljivo, pomalo bojažljivo objavljuju i najavljuju.
Enigma
Sve je to nekako nedorečeno, jalovo kompromiserski – zabranit ćemo sve totalitarne simbole, pa nas je to dovelo do toga da je zamalo bila zabranjena zastava s prvim bielim poljem na grbu, zabranit ćemo Pavelića i Titu (oni su diametralne suprotnosti, jedan se borio za hrvatsku državu, drugi je bio njenim najvećim zatornikom, a znanost još nije odgovorila tko je uobće bio taj čovjek, t.zv. Tito), zabranit ćemo ovo, zabranit ćemo ono, na kraju, zabranit ćemo svaku misao i ukinuti poviest; zato su zabrane, u konačnici bezsmislene jer prije ili kasnije doći će do zabrane svake istine. Ali u hrvatskoj praksi, proganja se svako izticanje nacionalnih i državotvornih simbola, a na sve strane vrište boljševičke provokacije bez ikakvih posljedica. Ako se netko uzprotivi, sliedi uobičajeni protunapad – a Jasenovac, NDH, genocid, nacizam, ustaštvo, našto desnica pokajnički pada na koljena. Višedesetljetna dresura još uviek djeluje.
Karl Haushofer
Treba nešto reći i o okoštalom narativu glede nacizma. On je bio reakcija, kako na komunizam, tako i na demokraciju. Komunizam i nacizam nemaju isto izvoriše, kako nas poučava obćeprihvaćena poviestna znanost. Nacizam je bio odgovor na trulu demokraciju koja nije mogla riešit životne probleme osiromašenog puka, niti se mogla suprotstavit agresivnom komunizmu. Da se nije pojavio nacizam kao odgovor, Njemačka bi bila razkomadana na boljševičke republike u srdcu Europe. Sam naziv nacionalsocializam može zavarat. Kako objašnjava povjestnik Goran Jurišić, taj naziv je skovan da bi odvukao izbezumljeno i gladno, nezaposleno njemačko radničtvo od pogibeljnih boljševičkih ideja koje su metastazirale Njemačkom nakon Prvoga svjetskog rata. To što je zapadna demokratura paktirala s komunizmom u borbi protiv nacizma, samo govori o njenom hinbenom karakteru. Jednako tako, dok joj je bilo u interesu, surađivala je s nacizmom, čak mu i novčano pomagala. Konačno, njihovo je pravo, kao pobjednika, napisat svoju poviest jer poviest je uviek, manje ili više, viđenje s gledišta subjektivnog promatrača; on, promatrač, stvara poviest. I kako reče Karl Haushofer – demokracija nije ništo drugo nego izum anglosaksonske valokratske geopolitičke doktrine kojom nastoji ovladat cielim svietom. Oko toga se vrti čitava poviest. Puno toga je Haushofer razkrinkao pa njegova djela čitaju tek uži akademski krugovi. Isti je slučaj s Ratzelovim kapitalnim djelom.
Rimland
UI će vam (pitam se tko ju hrani podatcima) na pitanje zašto nema prievoda Ratzelove Političke geografije odgovorit da je to, iako poviestno važno i zanimljivo djelo, arhaično i preobsežno, a poslužilo je kao temelj nacističkoj ekspanzionističkoj politici. A, je li? A Spykmanova knjiga Američka strategija u svjetskoj politici ili još starija Mahanova Utjecaj pomorske moći na poviest nisu arhaične i obsežne ter nisu nimalo utjecale na američki ekspanzionizam sve do otvaranja ukrainske fronte prema samom srdcu Rusije i razbijanju kontinentalnog saveza s Njemačkom. Uostalom, pravom geopolitikom se bave elite, pa to i nije štivo za priprosti puk. U njihovom svietu nema mjesta interesima suparničkih sila u uzponu, Njemačke i Japana u prvoj polovini XX. stoljeća, kao ni Rusiji i Kini u XXI. stoljeću. U skladu s tim, manje, satelitske ili tamponske države, moraju odabrat stranu, a u slučaju pogrješnog izbora snosit će teže ili lagše posljedice. Hrvatska, kao izrazito zemlja rimlanda, koja u geopolitičkom smislu logično orbitira oko njemačke kontinentalne geopolitike, ne uklapa se svojim postojanjem niti kao zemljopisni pojam u anglosaksonsku valokratsku doktrinu.
Ako se nekim čudom i održala u svom okrnjenom obliku suvremenog „ostatka ostataka“, s vremenom će ju progutat valovi anglosaksonske projekcije moći, pa od tuda treba počet shvaćat sudbinu Hrvatske, kako u prošlim, tako i u današnjim turbulentnim svjetskim gibanjima. Velike sile imaju stoljetne, specializirane institute za međunarodne odnose, s odjelima koji se bave proučavanjem ciljanih prostora u svietu. Tamo rade vrhunski stručnjaci koji pomno proučavaju poviest, mentalitet, psiholožki profil, običaje, kulturu, ukupni gospodarski i civilizacijski potencial populacije na određenom ozemlju i prema tome kreiraju svoj utjecaj na domorodce. U svakoj narodnoj zajednici uviek se nađe dovoljno pojedinaca koje je moguće kupit za provođenje ciljane politike, pojedinaca željnih prividne moći i slave u bilo kojem području družtvenoga života ili jednostavno koristnih budala koje će lakomisleno povjerovat, pod dojmom da je sve što dolazi s tog vrlog zapada, koristno, napredno i dobro. Pogledajte galeriju likova s hrvatske ljevice, sudeći prema njihovu rječniku i narativu, vjerujete li da je itko od njih pročitao štogod od Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Ive Pilara, Milana Šufflaya, Filipa Lukasa, Mladena Lorkovića, ne daj Bože Ante Pavelića ili Mladena Schwartza, sve do živućih Marka Franciškovića, admirala Domazeta, Emila Čića, Stjepana Loze, Igora Vukića, Blanke Matković i Stipe Pilića ter mnogih drugih. Vjerojatno za neke od spomenutih nisu ni čuli, a bavili bi se javnom politikom. Pa što o hrvatskom geopolitičkom trenutku znaju nalievo nasađene saborske mljekarice i njihove šeret kolege. S njima je razgovor nemoguć i okanimo se uzaludna posla.
Strane agenture
Na žalost i nesreću svih nas, eskalacija ove duboke podjele vodi u neizbježan sukob, moguće u građanski rat, što ga bjelosvjetske agenture uviek mogu izprovocirat, možda ne izravno u Hrvatskoj, nego u BiH, odakle se lako može prelit i unutar Hrvatske. Sve to uvelike ovisi o globalnim silnicama, o tome kako će se razvijat sukob u Ukrajini, na Bliztoku, odnos prema Kini, Indiji i drugim regionalnim igračima. U takvoj trusnoj tektonici Hrvatska treba nacionalno odnjegovanu i odgojenu, visoko naobraženu, organiziranu i umreženu političku elitu koje trenutno nema, još se nije uspjela uztrojit jer joj je izhodište duboko u korienu sasječeno ter i dalje odzvanja smrtni bleiburžki eho od kojeg se Hrvati još dugo ne će oporaviti. Umjesto elite, imamo klike, koje nisu dorastle ozbiljnosti trenutka i svojom su slabostću i mlitavostću u stanju izručit državu ukoliko bi njihova sigurnost i položaj postali upitni. Današnje klike, za razliku od negda slavnog hrvatskoga plemstva, ne idu u prve redove sa svojim dičnim sinovima, oni šalju podanike. Eto, upriličili su im i čast služenja vojnoga roka. Srbija, samo kada bi dobila zeleno svjetlo, sudeći prema spremnosti naših poglavara i njihovih sinova, pregazila bi nas ne kao plitki potok, nego kao suvu reku, suvih opanaka. Pomislili bismo kako nam uvođenje vojne obuke jamči sigurnost od ovakvih scenarija. Je li odluka o vojnom roku naša suverena odluka u našem probitku ili je stihijski uvedena po nalogu naših formalnih saveznika i potrebe za topovskim mesom na bjelosvjetskim ratištima? U nastavku, evo nekih ključnih poviestnih spoznaja do kojih je došla i koje je obznanila zdrava hrvatska inteligencija u ovih trideset i pet godina hrvatske državne obstojnosti.
Ustaše
Ustaški pokret bio je podpuno opravdan, logičan i jedini moguć odgovor na velikosrbski teror u prvoj Jugoslaviji. Nikakvi mirotvorni, argumentirani, dobrohotni napori Stjepana Radića nisu urodili plodom, naprotiv. Jedini njima razumljiv jezik bio je odgovor koji su dobili u Marseillesu 1934. Ni to ih nije opametilo, pa su nastavili po starom. Jedini odgovor koji su razumjeli dobili su 1941., jedini jezik koji su shvatili čuli su 1995., kojim jezikom ćemo im, zbog njihove kratke pameti, odgovrit dvadesetih godina XXI. stoljeća?
NDH
NDH je bila jedino moguće rješenje i izpravan put jer da nije obnovljena hrvatska država Hrvati bi podpuno nestali kao autohton narod. NDH je hrvatski narod osovila kao samosvjestnu naciju u međunarodnom poredku. Od svih tada postojećih država, četvrtina ih je priznala hrvatsku državu, bilo izravno, bilo neizravno, što je značajno postignuće za novoobnovljenu državu u ratu.
Bosna i Hercegovina – povijesna hrvatska zemlja
NDH je prvi put nakon Hrvatskoga Kraljevstva iz X. i XI. stoljeća obuhvatila većinu Hrvata na cielom poviestnom ozemlju. Privremeni gubitak dielova jadranske obale nije nikakav argument protiv tadašnje vlasti, tome su predhodili Londonski ugovor iz 1915. i Rapalski ugovor iz 1920., na koje Hrvatska nije imala utjecaja; ti su krajevi, uostalom, vraćeni kapitulacijom Italije, a svi rubni teritorialni sporovi sa susjednim zemljama bili bi mirno rješavani nakon rata. Ključno je bilo sačuvat Bosnu i Hercegovinu kao hrvatski heartland. To je pitanje svih pitanja hrvatskoga obstanka. Brozovi pokrovitelji i savjetnici vrlo dobro su znali što za Hrvatsku znači Bosna i Hercegovina. Hrvatske su muslimane proglasili nacijom Muslimana, a Bosnu i Hercegovinu proglasili federalnom jedinicom. Tako je Hrvatska ostala bez svoje središtnje životne osnove – prostorne i demografske. Hrvatska je u Jugoslaviji izgubila više od polovine svoga poviestnoga prostora. Tko to ne razumije ili ne vidi, neka se kloni politike i saborskih sinekura jer mu poviest neznanje oprostiti ne će.
Beogradske i bjelosvjetske laži
Nema nikakvih (ako ih ima, neka ih podastru javnosti) dokaza, u smislu corpus delicti, o masovnim egzekucijama, a kamo li genocidu nad pripadnicima bilo koje etničke skupine na području NDH. Ako je bilo osvetničkih pohoda u početku uztroja države, to su bile reakcije na krvoločne četničke orgije diljem Hrvatske u prvim danima uzpostave novoga poredka, iza kojih nije stajala službena vlast.
U NDH nitko nevin nije stradao od državnih vlasti, citira povjestnik Ivo Omrčanin britanskoga povjestnika Martina Gilberta u svojoj knjizi Tito. Ako je tko stradao, bilo je to nakon urednog sudskog postupka s presudom. Razlogom progona mogao je bit teroristički čin, ubojstva civila, protudržavna oružana pobuna, suradnja s partizanima, promičba opasnih komunističkih ideja i sl.
Lažni jasenovački popis
Prema iztraživanjima brojnih iztraživača i znanstvenika – Igora Vukića, isusovca Vladimira Horvata, Stjepana Razuma, Nikole Banića i Mladena Kojića, Josipa Jurčevića, Mladena Ivezića, Blanke Matković i Stipe Pilića ter brojnih drugih, nema nikakvih dokaza o masovnim ubojstvima u radnom jasenovačkom logoru od 1941. do 1945. Jedini za sada dokazan podatak, na temelju pronađenih ostataka, nakon nekoliko organiziranih izkapanja i sondiranja terena, jest 725 pronađenih ljudskih tiela, prema znanstvenim spoznajama Blanke Matković i Stipe Pilića. To je jedini egzaktan podatak od kojega se može krenuti dalje, sve ostalo je spekulacija i SF. Čija su to tiela, koliko ih još ima, tek treba iztražiti. Znanstvene volje i znatiželje ter privatnih novčanih pokrovitelja ima. Što i koga se čeka? Forenzika je vrlo egzaktna disciplina, tu ne prolaze priče u stilu obće je poznato, prema kazivanju svjedoka mogu reći, čuli smo od ljudi koji znaju ljude i sl. Problem se dodatno zamagljuje jer je dokazano da je Jasenovac kao logor i gubilište postojao i nakon 1945., sve do otvaranja logora na Golom otoku. Budući da je dobar dio dokumentacije NDH i jasenovačkoga logora pohranjen u memljivim podrumima Kalemegdana, treba pozvat srbijanske vlasti da to objelodane i tako dokažu svoje tvrdnje o logoru smrti i 700 000 žrtava, u suprotnom – baba kuš, nemaš pravo glasa, bavimo se ozbiljnim poslom, vrlo jednostavno, zar ne? Neka Srbijanci dokumentirano dokažu svoje tvrdnje i neka traže odštetu od države Hrvatske. Isto tako, Hrvatska je dužna tražit odštetu od Srbije, s obzirom na to da su dokazana masovna grobišta Hrvata, nedvojbeno, s corpus delicti, iz vremena Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata. Ne treba nama nikava njihova izprika ili katarza, niti mi njima imamo što praštat. Treba im izpostavit račun, a s katarzom nek’ se nose kako znaju i umiju. Neka plate štetu pa diljem Srbije pale hrvatske zastave, što nas briga, ali ne će to činit po Hrvatskoj.
Činjenica je da je 1941. hrvatska država obnovljena u ratnim okolnostima
NDH nije bila u punom smislu suverena država u okolnostima svjetskoga rata, ali Hrvati su morali izkoristit poviestnu priliku i hinbene saveznike, jedine kakve su imali i koji su mogli tolerirat postojanje Hrvatske u bilo kakvom obliku; Hrvati nisu pogriešili, uzprkos tragediji koja ih je zadesila koncem rata. Prielaz na stranu zapadnih Saveznika nije bio izvediv ni u kom slučaju, sve spekulacie o tome su izlišne, odluka o obnovi Jugoslavije donešena je na Teheranskoj konferenciji 1943. Raditi Niemcima iza leđa u to vrieme značio bi pokolj hrvatskoga političkoga i vojnoga vodstva. Kakav je izbor imao poglavnik? Lako je danas biti pametan. Neka ti pametnjakovići dadu rješenje za današnje hrvatske probleme.
Intelektualna elita NDH shvatila je važnost ovladavanja poviestću, jezikom i kulturom. Upravo munjevito je djelovala na tim ključnim točkama narodnoga obstanka. To govori o ozbiljnosti i dugoročnoj nakani sustavnoga uztroja uređene i stabilne države. Tiskane su brojne poviestne knjige kojima su izpravljane velikosrbske laži i zaglupljivanje hrvatskoga puka, obznanjena je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, koja se i provodila, vraćen je u uporabu morfonoložki pravopis kao najbolja zaštita hrvatskoga jezika od naplavina sustavne srbizacije. Suvremena Hrvatska, nakon tri i pol desetljeća, na jedvite jade, uz bezbrojne obzirne izprike, doniela je Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, kojeg se nitko ne pridržava. Da, istina je, ovo orječje (tekst) nije u skladu s hrvatskim jezičnim standardom, ali je u skladu s točkom 12. Ustava Republike Hrvatske – U Republici Hrvatskoj u uporabi je hrvatski jezik i latinično pismo. Kratko i jasno. Na sve strane čitamo i slušamo, evo nasumično odabranih nekoliko bisera od stotina koji su u obtjecaju – obim, usaglasit, legalista, gitarista, izmjestit, sačekuša, čuka, dobro veče, plesno veče, maturski rad, žurka, čak na jednom (hrvatskom!) portalu pročitah čaršaf i čakšire, a da ne govorimo o bjesomučnom nadmetanju u sveprisutnoj anglizaciji. Smiešno je svako jutro gledat nedoučenog lika na daljovidnici kako lomi jezik pri izgovoru englezkih imena i rieči, pomno pazeći da izgovor bude što bliži izvornom, ali to isto ne čini kad izgovara n. pr. francuzke ili njemačke rieči, tipičan leftardski kolonialni refleks. Ova poplava nepismenosti ne podlieže nikakvoj kazni, iako je u sukobu s Ustavom i Zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Pa zašto ne bismo pisali hrvatskim pravopisom koji je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Hajde, pozivam vas, pružimo odpor, pišimo hrvatski. O knjižnim izdanjima, Hrvatskoj enciklopediji i slikopisnim uradcima naglašeno nacionalnog i odgojnoga predznaka iz razdoblja NDH, neka govori njihova kakvoća i brojnost u tako kratkom razdoblju.
Suverenistički potez
Kada zdrave snage osvoje vlast, prvi suverenistički potez bit će privremeno, kratkotrajno hermetičko zatvaranje granica, ali prema van, tako da ni jedna hulja ne izmakne procesuiranju za veleizdaju. Koliko je važno ovladati, od prvih minuta osvajanja vlasti, glasilima i kulturom, mogli smo naučiti iz izkustva NDH.
Možda gore navedeno zvuči utopistički, možda je novi rat na pomolu, ali podsjetimo na mudrog Hölderlina – „Tamo gdje je pogibeljno, niče i spasonosno“. Uostalom, nisu li prva i druga obnovljena hrvatska država nastale u ratu. Rat je pogonsko gorivo poviesti, dva su puta – put robstva i put mača. Budimo pametni i spremni na skok u pravom trenutku. Nisu ovdje izrečene misli neka nova spoznaja, sve je to već bezbroj puta rečeno i napisano na neki drugčiji, bolji, učeniji način. Ali, ako deset puta ponovljena laž postaje istina, mi ćemo stotinu, tisuću puta ponovit istinu. Nije sve izgubljeno…, kako kaže najava vrlo gledanog podcasta.
A kad vas zbog ovakvih stavova nazovu ustašom, najbolji odgovor je – nisam ustaša, nisam dostojan te časti.
Andrija Mažić/hrvatski-fokus.hr
