Ima svakakvih hrvatskih ljudi: crtaju karikature, šalju uvrjedljive memove, pišu nečiste sms-napade na ljudsko dostojanstvo. I uvijek baš protiv političara, a na izbore ne izlaze. Neshvatljivo. To je nešto iz prikrajka, ne vidiš me ali sam te ubo ko' komarac. I onda idu tako redom, „šaraju“ kao Maestro u Ranka Marinkovića i baš najviše po Andreju Plenkoviću, predsjedniku Vlade RH.
Danas, kad Radio Zagreb/Hrvatski radio slavi europski i svjetski vrlo respektabilnu stogodišnjicu, prvo čestitam djelatnicima. No, osim slavlja sebe samih, koje im još traje, hajdmo konstatirati da je najveća radost slušatelja (svakog radio programa) onaj veliki gumb (ili daljinski) na aparatu, a kojim se mijenja program. Radijski kako i televizijski.
Mediji su pak mediji, oni su po narudžbi kao i uvijek, krcati glasnih najava i izjava, pumpaju hvalospjeve. Odrađuju naručenu promidžbu, pa je zato logično priupitati, zbog čega je to tako? Putuju li i odabrani šefovi iz podobnih medija, putuju li s Vladom i politički omiljeni novinari? Unaprijed mi je žao ako sam nekome od tih šefova povrijedio srdašce.
slugani nikada ne spavaju…
Nekada su, a i sad su još oko Fažane cijelu obalu zauzimale poklonjene vikendice podobnih kadrova odanih zločincu Titu i revoluciji. Tu su na obalnoj straži bile njegove vojne „starešine“, glavni milicajci i temeljitiji doušnici.
Mi trebamo stranu radnu snagu (nakon što je Izbavitelj otjerao onu hrvatsku) i sad ćemo i mi na poklon dobiti posljedice: i kod nas će se (fizički!) napadati Katolička crkva, ne samo ljudi koji mole i kleče na trgovima. Takve napade već dugo gledamo posvuda Europom gdje doseljenici zahtijevaju (!) skidanje križa, gdje navaljuju (posebno na žene) ali na sve domaćine čije gostoprimstvo te plaćen posao - uživaju.
Vjesnik, bunker višedesetljetnih režimskih novinara Jugoslavije, a zatim i Hrvatske je izgorio. Ta zgrada i zgrada Centralnoga komiteta na Prisavlju obje bi zaslužile požar do temelja, koliko je zla iz njih izašlo. Već i po tome koliko je novinara i partijaša iz njih, čim je započeta agresija na Hrvatsku, prebjeglo u Srbiju, u svoj politički zavičaj, pod skute svojim starim mentorima
Nema slučajnosti, nije je bilo 1991., nema je ni danas unatoč političarima u Hrvatskoj koji misle da mogu prozirnim smirivanjem i lažiranjem podataka eutanazirati hrvatski puk. Svi znamo da je palež na sam Dan Sjećanja žrtve Vukovara trebao distrakcijom poništiti sav očekivan pijetet iskazan hrvatskoj žrtvi u Vukovaru, baš kao što su podvale srbskih kulturnih centara diljem Hrvatske imale istu tu patogenu zadaću.
Vlasti u Hrvatskoj danas stidljivo obilježavaju godišnjicu tog mega-pokolja, uz inicijativu, veliku zahvalnost, koju iskazuju najviši crkveni velikodostojnici. Ali oni „socijal-demokrati“, bivši i sadašnji komunisti, koji bi trebali prihvatiti činjenice i osloboditi se zabluda, informirati se i pročitati barem najistaknutija djela, uporno ignorantski trube ono što je jugoslavenska vlast trubila punih 45 godina: nema zločina!
Dr. Rulitz zaključno donosi: „Ubojstvo Martinovića i kontinuirani napadi Udbe imali su paradoksalni učinak: umjesto gušenja kulture sjećanja, represija je dovela do veće međunarodne vidljivosti Bleiburške tragedije, posebice kroz grobnice i potrage za žrtvama bleiburških masakra na austrijskom teritoriju, kao i do sve veće solidarnosti unutar hrvatske dijaspore.“
Međunarodni zbornik, petnaest auktora –
„Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata“
(Matica hrvatska 2025., Ogranak Matice hrvatske u Splitu)
