Preporuka Vijeća za suočavanje s prošlošću je sedativ za Pupovca i HNS

Detalji

Objavljeno: Utorak, 06 Ožujak 2018 11:00

fShare

Tweet

Pa i kad bi neki vladar pokušao iskoristiti preporuku kao temelj za zakonske izmjene kojima bi se zabranio “Za dom spremni”, teško da bi se proveo drukčije od onih koji su devedesetih ognjem i mačem pokušali zatrti za dom spremne

U halabuci nastaloj nakon objave preporuka Vijeća za suočavanje s prošlošću o poželjnom tretmanu crvene zvijezde petokrake i pozdrava “Za dom spremni” u hrvatskom javnom prostoru (jer to je bio čvor radi razmrsivanja kojeg je Vijeće sazvano, dok je sve ostalo u dokumentu tek prigodni celofan ukrašen ponekom mašnom), dvije su stvari ostale pomalo po strani, iako to ne zaslužuju.

Prva je tumačenje dokumenta dijaloga prilikom njegova predstavljanja, kako od strane naručitelja, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, tako i predstavnika izvođača, akademika Zvonka Kusića. Obraćajući se javnosti, obojica su iz nekog razloga imali potrebu dokumentu dodati pojašnjenja kojih u njemu nema, a da to bude glazba za uši onih koalicijskih partnera u Vladi, čija je reakcija na postavljanje ploče poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu i bila povodom osnivanju Vijeća.

S druge strane, znakovita je i naglašeno smirena reakcija članova Vijeća, Ive Lučića i Ante Nazora, profesionalnih povjesničara čije je viđenje povijesti prošlog stoljeća bitno drukčije od one koju je ispisala komunistička matica, dakle one na kojoj, jer im je sidro društvene i političke moći, među inima inzistiraju Milorad Pupovac i HNS. Lučić i Nazor bitno drukčije vide one koji su se borili za slobodnu Hrvatsku neovisno o prevladavajućim ideologijama, koristeći ih tek kao nužno sredstvo a ne kao cilj. A uzimaju u obzir i kako su te ideološke okvire Hrvatima kroz povijest nametali veći narodi u vrtlog čijeg gravitacijskog polja bi oni upadali, a čiji su se utjecaji i prožimanja, nerijetko ne baš nježno, dodirivali na hrvatskom etničkom području.

Uzevši ova dva pokazatelja u obzir, može se naslutiti kako je svrha rada Vijeća bila prije svega umiriti uzrujane koalicijske partnere i pružiti im određenu zadovoljštinu u vidu prividne moralne pobjede.

Radi razumijevanja čitavog konteksta korisno je podsjetiti kako sadašnji HDZ-ovi koalicijski partneri prema pozdravu “Za dom spremni” u cijelosti dijele stajalište prethodnog koalicijskog partnera, izraženo kroz izjave, tada ministra unutarnjih poslova, Vlahe Orepića. Također, za razliku od prethodnih, aktualni se partneri barem ne tope od tuge jadikujući kako se danas urušava humano lice Hrvatske, kojeg je ona pokazala tijekom migrantske krize prije tri godine. Pritom ih čak ne smeta ni što sada “toliko tvrdo branimo granice da smo postali žešći i od Mađara”, kako nedavno reče istaknuta predstavnica te, navodno umjerene konzervativne opcije, Ines Strenja Linić. Uz to, nije naodmet podsjetiti ni da u trzavicama oko deaktiviranja bombe zvane Agrokor ti partneri ne raspiruju vatru niti zanovijetaju previše. Pa kad su već, u nedostatku drugih, tako kooperativni, Pupovac i HNS zaslužuju barem da im se pruži apaurin kad se osjećaju uznemirenima. Sedativ je to koji će, po svoj prilici, doživjeti sudbinu najave “kupit ćemo Inu” nakon gubitka prve arbitraže “INA-MOL”, kojom je Plenković majstorski umirio svekoliku javnost, a danas se spominju neke posve druge mogućnosti. Bez trunke ironije, u segmentu relaksacije drugih Andrej Plenković se pokazao iznimno vještim političarom, posebno imajući na umu izazovan, svekolikim protimbama premrežen politički trenutak u kojem se Hrvatska nalazi. Ipak, da neke smirivanje poprilično uznemirava, pokazuje promptna reakcija uklanjanja biste narodnog heroja izvedena u klasičnoj “false flag” maniri obavještajnog aparata naslijeđenog iz komunističkog totalitarizma, samo kako bi se optužilo drugu stranu i pojačale tenzije.

Svaki pogled na prošlost u službi politike nije ništa drugo doli odraz trenutnih unutarnjih i vanjskih političkih okolnosti. A trenutne prilike stavljaju pozdrav “Za dom spremni” u izrazito nepovoljan položaj. Spomenimo tek nekoliko pojava i događaja zadnjih godina – sudska praksa pod pritiskom nastrano pristranih medija sve više ide na mlin zagovornicima zabrane tog pozdrava, što je još pojačano odlukom Ustavnog suda kojom je taj pozdrav proglašen neustavnim, potom kažnjavanje Šimunića od Međunarodnog sportskog suda, zatim kažnjavanje HNS-a (Hrvatskog nogometnog saveza, da ne bi bilo zabune) od strane krovnih međunarodnih udruga, discipliniranje Predsjednice zbog nedovoljno jasne osude NDH i njezin zaokret u tom smjeru nakon posjeta predstavnika američke vlade zaduženog za holokaust…

Opisano stanje, koje se može sažeti u – petokraka nedodirljiva, a “Za dom spremni” na galgama – slika je i prilika svega nataloženog u ovih 18 godina proteklih od povratka mentaliteta i mjerila vrijednosti karakterističnih za SR Hrvatsku, tu kolaboracionističku tvorevinu pupčanom vrpcom vezanom uz Beograd. U takvim okolnostima ne gleda se sa simpatijama na one koji su tu pupčanu vrpcu presjekli, a očekivati objavu pune povijesne istine sada i od ovakvog Vijeća posve je iluzorno.

Štoviše, Vijeće ne zauzima, kako su se neki ponadali, ni stajalište ekvidistance između ta dva simbola, nego ih tretira dijametralno suprotno. Petokraka je dopuštena, osim iznimno (može ju se zabraniti u kontekstu pozivanja na nasilje i mržnju, kao što predviđa i aktualno zakonodavstvo), dok je “Za dom spremni” dopušten samo iznimno, striktno vezano uz događaje na kojima se, na javnim mjestima (uključujući groblja), odaje poštovanje braniteljima koji su poginuli za Republiku Hrvatsku boreći se pod tim insignijama. (Plenkovićevog tumačenja o potrebi prethodnog odobrenja nema u preporuci, kao što se ne spominje ni dopuštena veličina takvog okupljanja.)

Nemogućnost opće zabrane petokrake izvedena je iz obrazloženja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu koji je pokrenuo Attila Vajnai protiv Mađarske, a čemu je usiljeno “prišlepan” i lokalni komunistički pozdrav “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, čija se dvoznačnost utvrđuje temeljem dobrih (pripajanje Istre matici Hrvatskoj) i zlih čina (smrtne kazne i nacionalizacija) kojima je praćen, dok se isto mjerilo “Za dom spremni” ne primjenjuje. No, Vijeće se ipak potrudilo naći obrazloženje za iznimno dopuštanje uporabe “Za dom spremni” u tome što je zbog službene tolerancije neustavne prakse javne uporabe tog pozdrava na insignijama pojedinih hrvatskih vojnih postrojbi u Domovinskom ratu i propusta nadležnih tijela, “Za dom spremni” postao datost koja se veže uz Domovinski rat. Ili, kako bi rekao Ivo Josipović – naravno, samo kad njemu ide u prilog – izobičajilo se! Ova iznimka od zabrane ujedno predstavlja svojevrsnu dopunu odluke Ustavnog suda, koji je u predmetu vezanom uz zahtjev Josipa Šimunića presudio “Za dom spremni” neustavnim.

Zanimljivo je primijetiti kako za oba simbola Vijeće daje prednost kontekstu “1941-1945” (kad je stvorena SR Hrvatska) u odnosu na kontekst 1991-1995 (rađanje Republike Hrvatske). Drugim riječima, zauzima perspektivu bivše SRH, a ne aktualne RH, stvorene devedesetih pobjedom u Domovinskom ratu nad vojskom slijednicom pobjednika iz ’45, koja je nastupila pod istim simbolom kao i ona ’45 – petokrakom. Ukratko, Vijeće favorizira antifašistički karakter petokrake, iako je on prethodio onom komunističkom i znatno kraće trajao, dok kod “Za dom spremni” ne uočava demokratski i antikomunistički karakter koji je uslijedio nakon onog povezanog s fašizmom.

Također, Vijeće posve zanemaruje vrlo rašireno korištenje pozdrava “Za dom spremni” među hrvatskim vojnicima i izvan postrojbi HOS-a, a k tome ga promatra isključivo u navedenom obliku, ne baveći se njegovim sadržajem. Naime, “Za dom spremni” se kao pozdrav, geslo ili poklič kroz povijest koristio u različitim inačicama istog značenja kojima se izražava spremnost za dom(ovinu) život dati! Jer što bi drugo mogao značiti, primjerice, poklič “Za dom, sad u boj” iz omiljene arije opere Nikola Šubić Zrinski? Uz to, Vijeće ne primjećuje kako je “Za dom spremni” zapravo inačica antičke “Pro patria”, ovjekovječene u Horacijevim stihovima, a koju i danas koriste nacije diljem svijeta. Unatoč tome, Vijeće ne pridaje međunarodni karakter pozdravu kojim se štuje klasična civilizacijska vrlina iskazivanja ljubavi prema domovini i spremnosti na žrtvu za nju, nego ga tendenciozno jednoznačno povezuje s jednim totalitarizmom i jednim vremenom. S druge strane, međunarodni kontekst i višeznačni karakter petokrake (i kao simbola međunarodnog radničkog pokreta, ne samo komunizma) je uzet u obzir. Ne bi li bilo prirodno i pravično višeznačne fenomene analizirati iz točke gledišta prevladavajućeg značenja u sredini u kojoj ih se promatra?

Postoji mogućnost da bi preporuke Vijeća, i bez promjene važećeg zakonskog okvira, mogle zaživjeti kao oblik suptilnog pritiska društvenog autoriteta, osnaženog političkom potporom, na, kako se običava reći, neovisno pravosuđe pa rezultirati ujednačavanjem sudske prakse u smjeru sankcioniranja pozdrava, gesla i pokliča “Za dom spremni”. No, bi li to ujedno značilo i pretvaranje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u komemoraciju? Bi, ako bi se “Bojna Čavoglave”, antologijska pjesma iz vremena kad se u muci i krvi obranilo da bi se četiri godine potom pobijedilo, ta neformalna pučka himna i zaštitni znak Dana pobjede, koja započinje upravo pozdravom – “Za dom spremni”, smjela izvoditi samo u sklopu događaja komemorativne naravi. Međutim, preporuka lišena dodatnih tumačenja nudi dodatni prostor i za procjenu da se već i samom proslavom pobjede, dakle ne nužno komemoracijom, odaje poštovanje braniteljima poginulima za Republiku Hrvatsku boreći se pod tim znakom. (Usput, u tekstu dokumenta nigdje ne stoji da se “Za dom spremni” iznimno može koristiti samo u okviru HOS-ovog grba kako je požurio pojasniti akademik Kusić). S druge strane, savjesnom državnom službeniku preporuka daje solidan temelj da u svijetlu istine i pravde prosudi predstavlja li poticanje na nasilje i mržnju, i veličanje i slavljenje događaja koji se obilježavaju pod znakom petokrake, a koji su neposredno rezultirali organiziranim masovnim zločinima, poput “oslobođenja” Vukovara ’91 (Ovčara i Velepromet), “oslobođenja” Zagreba ’45 (Jazovka i brojna stratišta u gradu i okolici), ustanka naroda Like ’41 (Boričevac i Drvar). Rješenje je, nažalost ne kratkoročno, u kadrovskom pročišćavanju pravosuđa i policije od naplavina komunističkim totalitarizmom korumpiranih aktera.

Pa i kad bi neki vladar pokušao iskoristiti preporuku kao temelj za zakonske izmjene kojima bi se zabranio “Za dom spremni”, teško da bi se proveo drukčije od onih koji su devedesetih ognjem i mačem pokušali zatrti za dom spremne.

Aleksandar Vučić, ovaj novi “euro-Vučić”, a ne onaj glineni Vučić iz edicije zima/proljeće ’95, priznaje da je Slobodan Milošević u ono vrijeme bio najbolje rješenje za vođu srpskog naroda. Zamjera mu tek dvije stvari – ni Vukovar, ni logore, ni strategiju temeljenu na ratnim zločinima s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države – nego ubojstva novinara u Srbiji (a to mora, jer se barem jedno dogodilo kad je on, Vučić, bio ministrom informiranja), ali i da Milošević nije baš najbolje izračunao kako će sve to na kraju ispasti po Srbiju i Srbe. Računao je on dobro, samo što je u jednadžbi, kao i mnogi u to vrijeme, zanemario dvije nepoznanice koje su već na samom početku poremetile cijeli plan i dovele do njegove neslavne propasti – pozdrav “Za dom spremni” i krunicu oko vrata hrvatskih vojnika.

Ova dva simbola koji predstavljaju čisti izraz duše i duha hrvatskog čovjeka u borbi za osobnu i nacionalnu slobodu, Za dom spremni – pouzdanje u vlastite snage, a krunica – vjeru u Boga uz zagovor Blažene Djevice Marije, činila su nužnu duhovnu popudbinu hrvatskog vojnika i bile preduvjet za čudo. Svjetionik u vihoru rata, ali i podsjetnik da je Hrvatska za ovog mlakog mira još uvijek odveć sputana da bi se slobodnom zvala, ne može se propisati niti izbrisati. I nakon 45 godina vladavine Ustava SFRJ, iza kojih je stajala mnogo jača sila od tumačenja Ustava RH od strane ustavnih sudaca, mahom bivših komunista, “Za dom spremni” je, dotad drijemajući u dubini duše poput dobroćudnog diva, iznikao kao feniks čim se radilo o glavi.

U dojmljivoj priči o ratnom Vukovaru Siniša Glavašević pripovijeda – krvnik može razoriti zgrade, razrovati ulice, uništiti parkove, ali ne može pokoriti grad, jer grad to ste Vi!

Isto tako, nemoralni ljudski zakon može oskrnaviti i “Za dom spremni”, no on će živjeti sve dok god ste, poštujući Božji zakon u sebi, za dom spremni Vi.

Grgur S./Kamenjar.com

• Prethodno
• Sljedeće