Ni ‘velika’, ni ‘mala’ Srbija ne pripadaju europskoj civilizaciji

Detalji

Objavljeno: Četvrtak, 06 Listopad 2022 19:05

fShare

Tweet

Na isti način ne postoji ni Miloševićeva niti Vučićeva Srbija, jer kad bi se ispred Srbije izbrisao „prefiks“ Miloševićeva ili Vučićeva, onda bi, valjda, sve bilo u redu pa bi svi zločini i teritorijalna posezanja bili izbrisani, mrtvi oživljeni a pamćenje potkupljeno brisanjem tek jednog gadljivog prezimena?

Ne postoji, osim kao zlonamjerno povijesno podmetanje i geopolitičko zamagljivanje,  ono što se u medijima tako olako naziva „velikosrpstvo“ ili „velikosrpska agresija“, jer isto tako ne postoji ni „malosrpstvo“ ni „malosrpska agresija“.

Na isti način ne postoji ni Miloševićeva niti Vučićeva Srbija, jer kad bi se ispred Srbije izbrisao „prefiks“ Miloševićeva ili Vučićeva, onda bi, valjda, sve bilo u redu pa bi svi zločini i teritorijalna posezanja bili izbrisani, mrtvi oživljeni a pamćenje potkupljeno brisanjem tek jednog gadljivog prezimena?

Tako bi povijest bila pokrpana, a pravda podmirena i kao da se ništa nije dogodilo? No, što je s Đinđićevom i Tadićevom Srbijom: da li ta dva prezimena označuju neku bitno drugu i drugačiju Srbiju, posve različitu i suprotstavljenu Miloševićevoj i Vučićevoj? Je li to „malosrpstvo“, možda ta toliko tražena a nikad pronađena građanska Srbija?

A ne, sve je to jedna te ista nimalo građanska Srbija svetosavskog prisajedinjenja „zapadnih zemalja“ u koje spadaju i hrvatske pokrajine, za SPC od starine „srpske oblasti“, ali ne i Hrvatska kao povijesno-zemljopisna činjenica ili nedajbože država. Za Srpsku pravoslavnu crkvu prožetu svetosavljem sâm pojam Hrvatska već je atak na Srbiju i srpstvo, tj. negiranje teze o srpsko-srbijanskom sveslavenskom pravu nad prostorima gdje god je uspostavljena srpska parohija, tzv. regijonom, a onda mitomanijom istim ridikuloznim apetitom prema ostatku Europe i „vascelom svetu“ u srpsko-srbijansku kozmologiju sve tamo do Starog zavjeta i kule babilonske pa još dalje u praskozorje povijesti do prvih predaja i pojave čovjeka na zemlji i kako to već ide: Srbi sve i svuda od ameba do Isusa koji nije bio Srbin ali mu je majka bila Srpkinja.

Forsiranjem sintagme „Miloševićeva Srbija“ nekad, a „Vučićeva Srbija“ danas, tzv. građanska Srbija, isto kao i kompletna orjunaška družina okupljena oko ideje ponovnog prisajedinjenja u spasonosni sveslavenski „regijon“, žele nas uvjeriti, a svijet obmanuti, da su Slobodan Milošević i Aleksandar Vučić tek nesretne srpsko-srbijanske epizode, samo greška u koracima, a sve drugo… Međutim ne, sve vrijeme riječ je o Srbiji, Srbima i Srbijancima (Srbijanski predsjednik je predsjednik svih Srbijanaca, zar ne?), o Beogradskom pašaluku, onoj maloj svinjogojskoj kneževini vođenoj osvajačkim svetosavljem, „Crnoj ruci“ i „Mladoj Bosni“, o Iliji Garašaninu, njegovim Načertanijima, o ideologu Františeku Zachu, o „dinastiji“ Karađorđevića koja se stidi svog srpskog prezimena (Petrović) pa joj je draži turski nadimak, o egzekutorima Punišu Račiću i Gavrilu Principu, o Srbiji stoljetnoj osmanlijskoj priležnici koja je preskočila civilizacijski poredak judeokršćanskog svijeta, o masovnoj histeriji svesrpstva i bacanja cvijeća pod srbijanske tenkove u rujnu 1991. koji su krenuli „osloboditi“ Vukovar i Hrvatsku od ustaša. O Ovčari i Srebrenici je riječ i poučku kako će proći oni koji se usprotive srpsko-srbijanskoj hegemoniji.

Sve je to jedna te ista i jedina Srbija, ni velika ni mala, ni Vučićeva ni Tadićeva, jednostavno takav narod izrastao iz gorčine stoljetne prignutosti i jao onima tko im je susjed. Taj je narod još neposramljen onime što je počinio, ali i neopterećen svojim sljepilom; neuki ljudi zaluđeni idejom da im pripadaju sve blaga i časti pod kapom nebeskom, najviše ono gdje su civilizacijski preskočeni, bilo da je riječ o povijesti, kulturi ili uljudbi.

Redovito je riječ o poturčenoj Srbiji zasužnjenoj osmanlijskim zakonima prema nevjernicima; o narodu pretvorenom u tursku raju, naciji koja je s teškim civilizacijskim posljedicama zaobiđena od judeokršćanske civilizacijske matice. U Srbiji se europska uljudba nije ukorijenila pa su pokušaji uključenja Srbije u EU žalosna lakrdija i jalov politički manevar da se Srbija na prijevaru ugura tamo gdje nije nikad pripadala. Još su manje shvatljivi zahtjevi EU Komisije da Srbija podrži sankcije Rusiji (ne smiju im izvoziti kajmak?), jer sve je vrijeme riječ je o ruskim centrima za elektronsko izviđanje i vojnoj misiji stacioniranoj u Nišu. A to nije jurisdikcija uspavane briselske birokracije već NATO-a. Srbijansko priznanje Kosova premaleni je ulog da bi se Srbija uključila u euroatlanske procese. S tim priznanjem ili bez njega Kosovo je već odavno prihvaćena geopolitička činjenica od velike većine suverenih država svijeta.

Recidivi višestoljetnog turskog ropstva u Srbiji su snažni, a tradicija akindžija (martologa) itekako prisutna i duh ratnih pljačkaša i ubojica nije iznevjeren. Srbija je u svojoj prošlosti umjela „fizlikovati“ i Obrenoviće i Đinđića, a po tom se uhodanom obrascu riješila i Miloševića, zapravo svih koji nisu ispunili njena mitomanska očekivanja i  donijeli ratni plijen. Kao što će se odreći i Aleksandra Vučića, kad podbaci u osvajačkoj megalomaniji i uskoro obznani da je Kosovo suverena država, a ne „sveti prostor svetoslavlja“ u kome je uz posredovanje velikog vezira Mehmed Sokolovića Sulejman Veličanstveni obnovio Srpsku patrijaršiju sa sjedištem u Peći 1557. godine, postavivši za prvog patrijarha monaha Makarija, rođenog brata  Mehmeda Sokolovića.

Na približno istoj mitomanskoj ili još opasnijoj šovinističko-rasističkoj platformi, postoji danas Putinova Rusija, ili nekad Lenjinov, Staljinov, Hruščovljev… SSSR. Nažalost, još dobar dio pismene svjetske javnosti boljševičkog predznaka, tzv. ljevičarski sveučilišni koridor Frankfurtske škole, smatra da će se detronizacijom Vladimira Putina odmah ukazati jedan priprost, ali donekle uljuđeni narod Tolstoja, Gogolja, Dostojevskog, Nabokova, Pasternaka, Brodskog… ruskih velikana pisane riječi koji nisu baš uvijek bili imuni na pretjeranu uznositost majčicom Rusijom i znalo ih je ponijeti vrlo ružno. Ne neće, nakon Putina na tron crvenog nacizma zasjest će isti ili još gori prototip iz neiscrpne septičke jame brutalnih naci-sovjetskih umova. U sovjetskoj Rusiji obožavani Vladimir Putin, s dojučerašnjom potporom većom od 80%, samo je artikulirao naplavinu zarakijanih nezadovoljnika-revolucionara, sovjetskom ideologijom kontaminiranih masa koje se danas odazivaju na ime Rusija, i njegovi će nasljednici iz istog boljševičkog legla itekako gristi do svog zadnjeg gnjilog zuba.

Oni koji ne vjeruju u mračne scenarije ruske budućnosti trebaju bar još jednom pročitati „Karamazove“ i shvatiti da je na zalazu svog napornog zemaljskog života Dostojevski shvatio da se u njegovoj domovini samo Bogu može vjerovati, a razvikana majčica Rusija nije drugo nego otromboljena nepismena babuška u kojoj se sakrila ista takva samo još manja babuška i na koncu u utrobi utrobe sklupčalo se nešto smežurano i nakazno ništa. To je okrutna Rusija sibirskih progona, koncetracijskih logora i neprestanih čistki; zemlja votke i suza bilo da su potekle zbog sladunjavih napjeva ili iz očaja što se mladim naraštajima ne ostavlja ništa drugo nego boljševičko beznađe, mržnju, usustavljeni alkoholizam i koruptivno nasljeđe propalog SSSR-a – danas gulaga zvanog Ruska federacija iz kojeg se masovno bježi posljednjih stotinu godina.

S Putinom ili bez njega isti je to jad ruskom veličinom zaluđenih masa i civilizacijska sramota jednog posrnulog naroda i države koji samo zemljopisnim okrajcima živi u Europi, veći ostatak je u tlapnjama o vlastitoj veličini, a mrzi i prezire i ono malo povijesno-civilizacijskih dodira.

I ovi što masovno bježe od ruske mobilizacije, i oni što su već prije agresije na Ukrajinu pobjegli u inozemstvo, ne predstavljaju nikakvu novu antisovjetsku Rusiju s kojom će Svijet graditi mir i održivo gospodarstvo. Svi oni žele uspješno rusko osvajanje Ukrajine, brutalnu pobjedu Crvene armije s Putinom ili bez njega, samo bez njihove krvi i suza. Ista pamet i postupak kao i odmetnuti srpsko-srbijanski vojni obveznici za vrijeme Oslobodilačkog rata u Hrvatskoj. Pobjegavši iz Srbije, „pacifisti“ su željeli da krvavi „poso“ u Hrvatskoj obave drugi i posvršavaju zločine kad se oni kao mirotvorci vrate.

Nezadovoljna se oholost i opaka samodopadnost uvukla u obezglavljene mase, a onda je krdo povjerovalo kumirima od krvi i mesa, putinima, miloševićima i vučićima, njihovim lažima i nacifašističkim predrasudama, pa je krivca svom nezadovoljstvu rulja potražila u drugima nikad ne pomislivši da je možda krivica u njoj samoj. Gomila hoće zaboraviti da zlo nosi njeno vlastito lice i zato ga teško prepoznaje, zato su zdravi i razboriti narodi sebi iskovali kakvo-takvo zrcalo savjesti parlamentarne demokracije. Svijet je ustrojen od onih kojima je Bog dao razboritost, nadarenost i onih kojima je dao obilne darove prirode. Danas su to energenti i sirovine, sutra možda „začin“ kako ga Frank Herbert imenuje u svom romanu Dine. I to ostaje povijesni obrazac unutar kojeg su geopolitičke mijene prihvatljive.

Nego, mogu li danas SAD kao svjetska velesila zamisliti da je od negdašnjeg Rimskog carstva preostalo samo kamenje posloženo u arene i mostove, vijadukte i akvadukte, a nekad dominantan i nezaobilazan latinski jezik velikog carstva ostao bez živih govornika, nema ga više ni u liturgiji Katoličke crkve. Postao je mrtvi jezik kao i mnogi veliki i dominantni jezici prije njega da istim primjerom ne spominjem kraljevine i carstva Starog svijeta, njihove odavno mrtve jezike i teško odgonetiva pisma? No ipak nije sve propalo, ostalo je Rimsko pravo i duboko usađena moralna norma, bitan sastojak judeokršćanstva. Uvijek ostaje i nadživi ono što vrijedi, što zadužuje buduće naraštaje i vodi pravcem istinskog civilizacijskog napretka.

Nakon Srbije, Srba i Srbijanaca hrvatskom narodu ostaje gorka potraga za ubijenim i nestalim na nepoznatim grobnim adresama i neugodno sjećanje na dugogodišnju srpsko-srbijansku okupaciju. Ništa u tom „bratskom stisku“ nije bilo veliko osim velikih bizantinskih laži kojima svetosavlje, njegovi ideolozi unutar SPC-a i među hrvatskim marksističkim intelektualistima, i dalje pokušavaju obmanuti i zaposjesti Hrvatsku ofucanom ideologijom „sveslavenskog regijona“ i „našeg jezika“ na kome se dobro razumijemo. Možda jezično donekle, ali civilizacijski nikako.

Zapravo bi kao iskorak prema oprostu u preambuli Ustava Republike Hrvatske trebalo pisati, „Ne ponovilo se“, da u Hrvatskoj ne postoje ljudi koji su propalu Jugoslaviju poistovjetili sa svojom mladošću i privilegijama i ta zloćudna manjina kojoj je politički program srpsko-srbijansko prisajedinjenje zapadnih zemalja (Hrvatske i BiH) u SSUD (Svi Srbi u jednoj državi) ima političke ciljeve potpuno suprotne Ustavu RH. To više nije kao prije tridesetak godina otvorena agresija na Hrvatsku, već članstvo Srbije u EU. Nada da se to neće dogoditi, ili u jako dalekoj budućnosti, ili da će se ovakva EU do tada raspasti, opasna je utjeha hrvatskih naivčina. Europska unija treba shvatiti da joj Srbija treba koliko i Viagra osobi u celibatu i da srce balkanizma treba prepustiti raspadajućoj Ruskoj federaciji, ništa ničemu. Povijest se ponavlja, nikad ne preklapa i nije učiteljica života nego okrutna maćeha sa šibom u rukama i psovkom na usnicama.

I ako već trebam birati između toliko prozivanog neoliberalnog fanatizma – koji me pretvara u sužnja konzumerizma, ili likvidacija po obrascu Katinske šume, Ovčare i Srebrenice – radije biram crveni Marlboro tvrdo pakovanje i riskiram potrošačku zatupljenost, nego metak u potiljak.

Davor Velnić/kamenjar.com

• Prethodno
• Sljedeće