Huanito kao sredstvo u rukama zagovornika legalizacije

Detalji

Objavljeno: Subota, 02 Veljača 2019 16:07

fShare

Tweet

Tako da ovo, zapravo, nema veze s Huanitom. Huanito nije ni heroj ni zločinac – nego katalizator. On je “najslabija karika”; on je osoba koju se može iskoristiti kako bi se legalizirala “trava”, prvo u medicinske svrhe a onda i sve ostale. Zanimljivo je to, živimo u svijetu koji suzbija pušenje cigareta, koje pojačavaju koncentraciju i percepciju, a jako smo tolerantni prema stvarima koje ljude čine podatnima i slabićima, poput alkohola ili trave

Gdje drugdje ako ne u antifašističkoj Rijeci: Tamo se na Korzu javno pušila trava uz zahtjev za legalizacijom te lake droge, ali i u znak potpore Huanitu Luksetiću, oboljelom od multiple skleroze, koji je osuđen na dvije godine zatvora, bezuvjetno. Njegova majka, a i brojni drugi, tvrde, ne  bez osnove, da on takvu kaznu zbog prirode svoje bolesti nije u stanju izdržati.

Osim ako je, eventualno, ne provede u zatvorskoj bolnici, što bi bila vjerojatna opcija – kad ne bi bilo obećanja o pomilovanju, kojeg je Predsjednica obećala Huanitu iz humanitarnih razloga. A svakako dijelom i iz razloga podizanja svoje popularnosti.

Naravno, pomilovanje je teško sporiti kao humani čin. Kao što je teško sporiti presudu, jer se presude ne smiju donositi temeljem sentimenata javnosti prema nekom već isključivo prema stupnju i načinu kršenja zakona. Pravda nije bez razloga još od antike prezentirana kao slijepa.

Dezinformacije o događaju kao temelj budućih postupaka

No kad mediji počnu na očit način manipulirati jednim događajem, postavlja se pitanje koji je stvarni cilj dizanja buke. Humanost nije sigurno, iako se ona uvijek najlakše u medijima prodaje, naročito ako je lažna. Pogledajmo ipak stvari racionalno.

Svugdje je inicijalno objavljeno da je Huanito pao s 12 stabljika marihuane, pa sam tako morao proći kroz desetak portala da bih pronašao kako je Huanito, u stvari, osuđen zbog 15 kg marihuane, a ne zbog 12 stabljika. No tu se “lažne vijesti” nastavljaju: Svi su manje-više javili kako se radi o 15 kg, ali zajedno sa stabljikama i listovima. To nije točno, radilo se o 22,3 kg, a količina je na suđenju reducirana na 15 kg nakon što su iz zaplijenjene količine izbačene stabljike, plus spomenutih 11 ili 12 stabljika, ovisno o izvoru. -To su ujedno bile i dvije posve odvojene točke optužnice.

Isto tako, svi mediji su ustvrdili kako bi Huanito od te količine mogao dobiti ulja tek za koji mjesec, no to nije ono što je ustvrdio sudski vještak. Sudski vještak je pak ustvrdio nešto drugo. Sutkinja Tatjana Čargonja u obrazloženju presude je rekla kako se radi o vrlo velikoj količini konoplje, od koje se mogla dobiti velika količina ulja, za višegodišnju osobnu uporabu.

Nalaz toksikološkog vještaka, prema kojem je – ako se uzmu u obzir Luksetićeva objašnjenja da je koristio gram ulja kanabisa dnevno – iz dijela biljne materije zaplijenjene od Luksetića, samo iz cvjetnih vrhova i pripadajućeg lišća, mogla dobiti količina ulja kanabisa dostatna za četiri do pet godina konzumacije i to po onom koliko on kaže da uzima ulja. To baca u vodu medijske ekspertize o količini za osobnu upotrebu. To, jednostavno, nije količina za osobnu upotrebu. Ni po kom kriteriju. Tim više što je imao pomoćnika koji mu je pomagao oko vrta.

“Optuženi Luksetić je mogao uzgajati i manje količine konoplje i od nje dobivati lijek za suzbijanje simptoma multiple skleroze, a da se ne dovede u situaciju da posjeduje čak 15 kilograma marihuane. Navodi iz obrane optuženika nisu dovoljno uvjerljivi za zaključak da je držao toliku količinu marihuane isključivo za vlastite potrebe, proizvodnju ulja”, rekla je predsjednica sudskog vijeća.

Isto tako, ne stoje ni medijski napisi da nema dokaza da je Huanito ikad ikome prodao marihuanu: Naime, o tome je li netko imao drogu kod sebe za preprodaju ili za osobnu upotrebu se procjenjuje po količini. Time se procjenjuje postojanje namjere, neovisno je li do stvarne kupoprodaje ikad došlo.

„A što se to mene tiče“

Nije sporno da su neki prošli puno jeftinije za puno teža kaznena djela, no to se može reći za gotovo svaku presudu u Hrvatskoj, pa i drugdje. No kad vidim da se neke stvari pravdaju argumentima poput onog Vojkovićevog u Indexu, “Koliko se vaš život promijenio činjenicom da je Huanito uzgajao 11 stabljika marihuane?”, zazvoni mi zvon za uzbunu.

Jer, vi isto tako možete pitati, pa, koliko se vaš život promijenio činjenicom da je Srđan Mlađan ubio troje ljudi? Ili time što je opljačkao banku? Isti argument se koristio kod homoseksualnosti, kod pobačaja, kod drugih stvari: “A što se to vas tiče”? Naravno, ako živimo u društvu u kom nikog nije briga za nikog drugog, onda nas se ne tiče.

Jer, treba biti jasno, zahtjev za legalizaciju medicinskog kanabisa nije iskren – on je tu samo kao prijelazni korak ka legalizaciji kanabisa kao takvog. Argument će biti “ionako ga svi klinci puše”. No ionako na estradi i u politici “svi” uzimaju kokain, treba li ga legalizirati zato jer ne možemo spriječiti njegovu upotrebu?

S kanabisom se u medicini eksperimentira već preko desetljeća, i osim što stvarno može ublažiti simptome multiple skleroze, ali ne i pomoći izlječenju te bolesti, sva druga istraživanja su bila razočaravajuća. Marihuana se pokazala medicinski zapravo beskorisnom – a čak i kod multiple skleroze je liječnici propisuju samo kad ništa drugo ne funkcionira, i to uz to “ništa drugo”.

Huanito kao sredstvo u rukama zagovornika legalizacije

Tako da ovo, zapravo, nema veze s Huanitom. Huanito nije ni heroj ni zločinac – nego katalizator. On je “najslabija karika”; on je osoba koju se može iskoristiti kako bi se legalizirala “trava”, prvo u medicinske svrhe a onda i sve ostale. Zanimljivo je to, živimo u svijetu koji suzbija pušenje cigareta, koje pojačavaju koncentraciju i percepciju, a jako smo tolerantni prema stvarima koje ljude čine podatnima i slabićima, poput alkohola ili trave.

Naime, mit je da je ona posve neškodljiva, iako svakako na dugi rok jest manje problematična od alkohola. Što je argument kojeg pobornici često ističu. No to što je nešto legalno, ne znači da je dobro i da trebamo legalizirati još nešto loše zato što je iz tradicionalnih razloga nešto još gore – legalno.

Mit je isto tako da je na nju nemoguće “navući se” – rijetko, ali događa se, u oko 10 posto slučajeva. Vjerojatno svatko od vas poznaje budalu koja si je uništila život s običnom travom – jednostavno tako što je luzer, nema ambicija, i cijeli mu se život svodi na napušavanje. Isto tako, trava, ma kako se činila bezazlenom, može, naročito kod mladih ljudi, biti okidač za razvoj paranoje, psihoze, i tako dalje.

Trava sama po sebi nije toliko problematična, ali jest u širem kontekstu zloporabe supstanci, i kao odskočna daska u svijet droga i kao droga koja je društveno opće prihvaćena. No, ovdje imamo osobu koja je idealna da bi se preko nje progurala legalizacija – čovjeka kojem, tako se prezentira, je marihuana potrebna da bi normalno živio.

Neovisno o tome ima li alternativnog lijeka, je li Huanito radio ulje za sebe ili za tržište, neovisno o svemu tome, ostaje problem da je on sredstvo preko kojeg se pokušava progurati medicinska legalizacija, iako one koji prosvjeduju za Huanita, očito, ne zanima medicinska upotreba trave nego ona “rekreativna”; pa nije teško zaključiti da je to iduće, a da je „medicina“ tek izgovor.

„Nije problem naš opijum nego vaš liberalan stav prema drogama“

I u čemu je problem, pitat ćete? U SAD-u se već desetljećima prodaje priču kako bi legalizacija lakih droga zapravo smanjila konzumaciju teških i izbila mafiji novac iz džepa. No iako je rekreativna marihuana legalna u velikom broju saveznih država – i iako je u SAD-u pušenje trave odavno postalo društveno prihvaćeno, pa smo nedavno mogli vidjeti i velikog gazdu Tesle Muska kako puši travu usred intervjua na javnoj TV, desilo se suprotno.

Zapravo, upotreba teških droga se uvišestručila u zadnjih desetak godina u SAD-u, naročito – heroina. Iako je stav društva tolerantan prema travi, pa i kokainu, ljudi sve više uzimaju stvarno teške droge – heroin, crack, crystal meth. Droge koje imaju užasavajuće posljedice po njih i po njihove obitelji i voljene. Edukacija, u koju su se svi kleli umjesto represije, je pokazala učinkovitost ravnu nuli.

Najbolje je problem sažela u jednu rečenicu službena Kina, pred jedno dvije godine, kad su ih SAD pritisnule zbog izvoza sirovina za proizvodnju teških droga, odnosno zbog toga što Kina ne uspijeva (niti se previše trudi) spriječiti njihov izvoz. Kineski je odgovor bio brutalan: “Nije problem naša droga, nego vaš tolerantan stav prema drogama.”

Za razliku od edukacije, gola represija se pokazala nevjerojatno učinkovitom: u Singapuru, gdje je najmanja kazna za posjedovanje količine droge za osobnu upotrebu 15 godina zatvora, a za bilo što više je kazna isključivo smrt, problem zloporabe droga gotovo da ne postoji.

Znaju li to vlasti u SAD i drugdje? Svakako. No cilj očito nije ukloniti droge iz javnog života, već ciljano dozvoliti neke, a ostale spriječiti i kad su legalne (cigarete!). Zašto očito? Jer je općepoznata stvar iz ekonomije, ako želite spriječiti neku trgovinu, legalnu ili ne, morate djelovati na stranu potražnje. Ne na ponudu, na potražnju. Jer ako uhitite dilera, drugi će sutra biti na njegovom mjestu, dok god ima ljudi koji su spremni platiti. S druge strane, tamo gdje nema mušterija, nema ni trgovaca, jednostavno je. Potražnja stvara ponudu, ne obrnuto.

Pa kako se u slučaju cigareta udarilo na konzumente, s uspjehom (neovisno o tome što ja mislim o tome koliko je braniti ljudima da puše u osnovi fašistoidno, i neovisno što mislim o legalizaciji trave), valja pretpostaviti da vlade znaju o čemu se radi, i da sve veći broj smrti od teških droga na zapadu nije plod slučajnosti: Politike ne treba nikad suditi po njihovim proklamiranim ciljevima, već po stvarnim dosezima.

A o tome kako se i zašto pojam slobode i onog što je liberalno mijenjao kroz vrijeme, od naših djedova i pradjedova kojima je biti slobodan prije svega značilo biti samodostatan, preko moje (ili malo starije) generacije kojoj je jedan od pojmova slobode bio nešto danas zastrašujuće i društveno neprihvatljivo – otvoreni automobil ili motor, i vjetar u kosi, naravno bez kaciga, pojaseva, ili glupih ograničenja na auto-cesti, što je sve bilo nepostojeće u vrijeme mog djetinjstva, do današnjeg kad je pojam slobode moći mijenjati spol svako jutro, imati tetovaže i šmrkati kokain, drugom prilikom.

Marcel Holjevac/narod.hr

• Prethodno
• Sljedeće